Prema sjećanju hrvatskih iseljenika, prvi dušobrižnik  u Newcastlu bio je Fr. Rok Romac (Osvald Tot).  Nedjeljom bi dolazio služiti sv. Misu za Hrvate na hrvatskog jeziku u australskoj župnoj crkvi u Charlstownu. Kasnije je, radi blizine hostela (prihvatilišta za  strance), okupljao  naše vjernike u crkvi  Bezgrešnog Srca Marijina u Tighes Hillu.

 

Prvi vjernici u  ovome centru bili su uglavnom iseljenici prognanici iz Hrvatske.

Oko l968. godine počeli su dolaziti u I to u velikom broju u Mayfield Hostel u Newcastlu  ekonomski iseljenici.  U to vrijeme, jer je Fr. Rok Romac bio veoma okupiran poslovima u drugim zajednicama:u Sydneyu, Wollongongu  pa I u Canberry, a u Newcastlu potkraj njegova služenja samo je veoma mali broj Hrvata prisustvovao sv. Misi u nedjelju, on je prestao redovito dolaziti u Newcastle.

Zatim,l969. godine, pred Uskrs, neki Hrvati iz Bosne zamolili su najbližeg australskog župnika u župi Sv. Ivana Krstitelja, u zapadnom Mayfieldu, neka bi, ako bi to bilo moguće, pozvao kojega hrvatskog svećenika iz Sydneya da o Uskrsu te godine dođe u Newcastle radi uskrsne ispovijedi. Župnik je to rado učinio. Štoviše, ponudio je hrvatskom svećeniku vrijeme za ispovijed I sv. Misu u  toj australskoj župi.

Fr. Rok Romac zamolio je Fr. Euzebija  Maka, koji je stigao u Sydney 21. prosinca l968. godine na službu hrvatskih iseljenika,  da preuzme brigu za njih u Newcastlu. On je to prihvatio. Tako je pred Uskrs l969. godine  zajednica Hrvata katolika  započela sv. Bogoslužje u crkvi Sv. Ivana u Mayfieldu. U To vrijeme služila se je sv. Misa u 6 sati uvečer I to svake subote. Kasnije, kada su prilike dopustile, sveta Misa služena je svake nedjelje uvečer. U to vrijeme  poneki su se iseljenici vjenčali, poneki krstili svoju djecu.  U to doba sprovoda gotovo I nije bilo.

Stariji emigranti su se osjećali kao jedna obitelj. Održavali su česte zabave, družili su se prigodom vjenčanja I krštenja djece, pomagali su jedni druge, živjeli su kao jedna jedina obitelj. Novi emigranti dolazili su iz ekonomskih razloga. A stizali su iz raznih krajeva Hrvatske, ponajviše iz Like, Bosne I Slavonije.Najveći broj iseljenika stizao je između l968 i l973. godine.  Što su radili? Većina muškaraca radilo je u talionici željeza u metalurgijskom gigantu tzv. BHP. Bio je to težak i naporan posao: u vrućini, u prašini  i u pomalo opasnom ambijentu. Neki su se uključili u zanatske poslove. Žene su neke radile  u kuhinji u hostelu, neke su bile odvezene po poslodavkama na čišćenje prostorija u gradu.

Radnicima je dana mogućnost pohađanja škole za učenje engleskog jezika, većinom uvečer i besplatno. Neki su zbog umora odustali, neki ustrajali na svoju najveću korist. Plaća je bila velika u odnosu prema onom što su zarađivali kodkuće. I to je billa velika napast. Želeći što prije izaći iz hostela  i  kupiti štogod kućice, nakon  osamsatne smjene, kadgod im je bilo ponuđeno, radili su bez prekida i drugu osamsatnu smjenu. Oni, koji su radili u nekim predjelima tvornice l0 dana a onda četiri dana imali odmor, nastavili su raditi i ona četiri slobodna dana. Takav je rad donosio veliki novac, kuće su se brzo otplatile, obitelj se je obukla, hrana je bila obilna, djeca su uživala isti standard u svemu kao  i djeca domorodaca u školi i društvu. Pa kada se je još i majka zaposlila, premoreni roditelji  bili su nervozni  i nisu imali vremena ni snage posvetiti se odgoju svoje djece koliko je to bilo potrebno. Stradalo je i zdravlje.

Neki su relativno mladi oboljeli od raka ili drugih bolesti, a bilo je i  ozljeda u radu, tako su neki pomrli, a poneka se je obitelj i rastala. Dobri su roditelji nastojali slati djecu u Hrvatski katolički Centar na učenje hrvatskog jezika. Drugi su mislili da to njihovoj djeci neće biti potrebno i za to nisu marili. Većina hrvatskih katolika  djecu su uključili u hrvatsku plesnu skupinu „Velebit“ a kasnije u takvu grupu zvanu „Kardinal Stepinac“. Djeca su nastupala na festivalima  i nastupima mladih u australskom društvu, pronoseći poruku o hrvatskoj kulturi. Vjeronauk za prvu pričest i krizmu bio je iznimno rijedak jer su djecu i roditelje  u katoličkim školama, kamo su ih davali, uvjeravali,  da  djeca moraju primati ove sakramente unutar škole koju su polazili. Kada bi djeca odrasla, a priliv hrvatskih iseljenika znatno smanjen, folklor je pomalo zamirao. Bilo je tu i drugih nevolja koje su mu smetale.

Tako je utrnuo kao i u mnogim hrvatskim zajednicama diljem Australije. Spomenimo i to, da su neke hrvatske obitelji  uz pomoć svojih, odselile u Sydney, Melbourne, Canberru. Neke su se mlađe obitelji usmjerile radi djece, polaznike katoličkih škola, na  svoje mjesne crkve i župe. Tako je i broj vjernika u hrvatskoj kapeli Sv. Josipa na nedjeljnoj sv. Misi bivao manji, te je u 2007. godini  pao na pedeset, prosječno.

Hrvatsku katoličku zajednicu u Newcastlu posjećivali su hrvatski kardinali, nadbiskupi i biskupi, kada bi obilazili hrvatske katoličke zajednice u Australiji. Oni su  služili sv. Mise  i u propovijedanju snažno poticali članove zajednice da ne zaborave  ljubav prema Bogu i Domovini. Ovdje ćemo spomenuti najprije kardinala Franju Kuharića i kard. Vinka Puljića. Prvi je u dva navrata posjetio ovu hrvatsku zajednicu uz pratnju Msgr. Vladimira Stankovića, upravitelja hrvatske inozemne pastve.

S vremenom pojavila su se dva nova običaja:  Godišnje hodočašćenje Mariji, Kraljici Hrvata,  u njenu  (hrvatsku)  crkvu u Fig Tree u Wollongongu o blagdanu Velike Gospe. Potom, uvedeno je hodočasničko slavlje sv. Josipa, zaštitnika  kapele i hrvatskih vjernika u Tighes Hillu u Newcastlu. Vjernici bi dolazili u desetak malih i većih autobusa u  subotu uoči blagdana Sv. Josipa iz hrvatskih centara u Sydneyu i iz Wollongonga. Poslije svečanog bogoslužja, koje bi vodio  svećenik-gost, vjernici su bili posluženi gostoljubivošću domaćih, najprije u hrvatskom Kat. Centru u Tighes Hillu a zatim, zbog boljih uvjeta i većega prostora, u hrvatskom klubu u Wickham-u.

Netko će pitati: Koliko je hrvatskih katolika živjelo ili sada živi u Newcastlu. Reći ćemo: Kako kada. 1970tih godina dolazilo je u Newcastle veoma mnogo emigranata. No oni su i odlazili odavde u druge gradove. Neki su umrli. Za neke se ne zna dok ne umru. Oko l970tih godina na popisu hrvatskih katolika u hrv. Kat. Centru u Tighes Hillu bilo je upisao l06 hrvatskih obitelji. Pomnožimo sa 4 dobivamo broj 400. Neka ih je još toliko bilo neupisanih, tada bi realan broj hrvatskih katolika bio oko osam stotina. Neki  misle, da je ovdje u Newcastlu i široj okolici prisutno oko 2000. Taj broj nije točan.

Usput spomenimo: U veljači l975. godine, katolička je župa u Tighes Hillu prodavala  staru zgradu, gdje je nekoć bila katolička škola. Svećenik i vjernici odlučili su kupiti je. Cijena je bila 34,ooo.oo dolara. Uzet je zajam od Australske Franjevačke Provincije. Vlasništvo je Hrv. Franjevačka Provincija sv. Ćirila i Metoda, Zagreb, Hrvatska. Na upotrebu je hrvatskim katolicima za vjerske i društvene aktivnosti.  Od dva razreda uređena je kapela, posvećenu sv. Josipu. Tri razreda spojena su u crkvenu dvoranu. Prva sv. Misa bila je u kapeli sv. Josipa 4.listopada l975. godine. Kupoprodajni ugovor potpisan je 20. listopada l975. godine.

Hrvatski katolički centar u l7 Bryant Street-u u Tighes Hillu u Newcastlu, sastoji se od kapele posvećene sv. Josipu, i dvorane s kuhinjom. Uz nju je povezan crkveni ured. Uz kapelu je sakristija. Pod istim krovom  nadozidan je i skromni svećenički stan s kuhinjomi i dvije prostorije. Svećenik dolazi iz Sydneya u nedjelju predvečer. Sv. Misa je u 6 sati. Prije ispovijed i moljenje krunice. U ponedjeljak, utorak i srijedu sv. Misa služi se u 7 sati ujutro. U prva dva dana svećenik obilazi bolesne  i obavlja potrebne poslove za Centar i Zajednicu. U srijedu se vraća u Sydney. Redoviti je svećenik Fr. Euzebije Petar Mak OFM koji služi zajednici od Uskrsa l939. godine pa do kolovoza 2007. gdone. Od vremena do vremena zamijene ga hrvatski dušobrižnici iz Sydneya.

Karitativna djelatnost hrv. Katoličke zajednice u Newcastlu sastojala se je i sastoji se danas: l. Skupljanja za siromašne u okviru  karitasa biskupije Maitland-Newcastle u došašću i korizmi, skupljanje za djecu-siročad u Hrvatskoj u B. I H. 2. jednom godišnje   skuplja se za  Svetišta u Isusovoj domovini, za „Petrov novčić“ i za misije Katoličke Crkve. 3. Skupljanja za pomoć stradalima od potresa i drugih  nepogoda u Australiji i izvan nje. 4. ponekad se šalje pomoć i pojedincima teško ugroženima, većinom zbog bolesti. Usput: Hrvatski Katolički Centar pretplaćen  je na vjerske časopise iz  Domovine.

Osim vjerskih aktivnosti u ovom hrvatskom katoličkom centru  bilo je  i društvenih: U prvo vrijeme održavane  su  zabave uz pjesmu, dobru kuhinju, ples i nastupe folklorne grupe. Tu su u crkvenoj dvorani održavani sastanci raznih grupa: uprava nogometaša Croatia Newcastle,  stare osobe imale su dvotjedno druženje, bingo, ručak,   obitteljska druženja manjih grupa vjernika, ponekad, vrlo rijetko, uobičajenu zakusku iza sprovoda, proslava kojega rođendana ili slično. Cijeli Centar uzdržavaju vjernici  svojom drugom milostinjom kod nedjeljnih sv. Misa.

Mnoge zanima, koliko će  dugo živjeti ovaj centar. Odgovor je svima jasan: Dok ga hrvatski katolici budu htjeli upotrebljavati i dok ga budu mogli uzdržavati. Dao Gospodin, da to bude što dulje!

 

 

Fr. Euzebije Petar Mak OFM

Dušobrižnik hrvatskih iseljenika

 

Komentari

komentara

Leave a Reply