BRIŠEVO JE NASELJE U OPĆINI PRIJEDOR (REPUBLIKA SRPSKA, BIH). PREMA POPISU IZ 1991. GODINE NACIONALNI SASTAV JE BIO SLJEDEĆI:

Klasa za polaganje vozačkih dozvola prije nego što su gazili `završene` traktoriste

Hrvati – 370,

Jugoslaveni – 16,

Srbi – 7,

Bošnjaci – 1

i ostali – 11.

U selu Briševo kod Prijedora stradalo je 67 Hrvata tog mjesta koje su srpske snage ubile 24. & 25. srpnja 1992. godine, što je jedno od najmasovnijih stradanja Hrvata u jednom danu tijekom proteklog ratu na području Republike Srpske. Ovoj vijesti valja dodati da su u Briševu 25. srpnja 1992. stradale kompletne obitelji Matanović, Atlija, Dimač, Barišić. Najmlađa žrtva bio je 14-godišnji Ervin Matanović, a najstarija 81-godišnji Stipo Dimač Za pokolj do sada još nitko nije odgovarao.

Preko pokolja u Briševu nije olako prešao samo Haaški sud. Koliki su se samo novinari, političari, publicisti, općenito “kulturni i javni radnici”, bavili Ahmićima, Medačkim džepom, Varivodama… A Briševo?

Na koncu, valja dodati da u Briševu danas živi tek nekolicina stanovnika, većina preživjelih nije se vratila.

Hrvati sela Briševa u ljubijskom kraju, smještenom jugozapadno od Prijedora prema Sanskom Mostu, doživjeli su koncem srpnja 1992. jezovite dane. Ono što se u tom selu dogodilo, spada u najmonstruoznije pokolje hrvatskog pučanstva i najgore primjere srpskog divljaštva.

Dana 24. srpnja 1992. oko 9 sati, pripadnici 5. kozaračke brigade iz Prijedora i 6. krajiške brigade iz Sanskog Mosta, potpomognuti lokalnim srpskim snagama iz obližnjih sela, izveli su topnički udar nakon čega su otpočeli i pješački napad na selo. Briševo je postalo mučilište i pakao za hrvatski puk. Dvodnevna srpska brutalnost rezultirala je do tada neviđenim strahotama: brutalno je ubijeno preko 70 Hrvata, mještana sela, razne dobi i spola – od djece do staraca. Zapaljeno je i teže oštećeno oko 65 obiteljskih kuća i mjesna rimokatolička crkva. Ubijanja su se događala isključivo danju, gdje su na koga naišli pa je razmjerno velik broj masovnih grobnica koje su žrtve čak same kopale. Nerijetko su zajedno zakapani i životinje i ljudi.

Preživjeli svjedoci tvrde da su poubijane Hrvate Srbi tukli do iznemoglosti, da su im noževima presijecali tetive na rukama i nogama, da su im odsijecali meso s tijela, klali ih, ubadali noževima po tijelu, odsijecali noseve, uši, spolne organe, parali trbuhe, lomili rebra, ubijali ih drvenim toljagama i krampovima. U velikom broju slučajeva Srbi su primoravali majke, supruge i djecu da promatraju brutalnosti nad muškarcima. Gotovo sve mlađe žene i djevojke silovane su. Stječe se dojam da su se zločinci naprosto takmičili tko će izvršiti najmonstruoznije zlodjelo. U slučaju stradavanja Hrvata Briševa najbolje se vidi do kakve je izopačenosti dovela velikosrpska ideologija. Većina mučenih i poubijanih Hrvata Briševa bili su poljodjelci, rudari i radnici; zatvarani su, mučeni i ubijani bez ikakvog razloga.

POPIS ŽRTAVA:

ATLIJA ILIJA (Lovre), rođ. 1929., zaklan pred svojom kućom na Briševu 25. 07. 1992., ekshumiran i pokopan u Raljašu 26. 09. 1998.

ATLIJA JOSO (Ilije), r. 1935., ekshumiran i pokopan u Novskoj u ujnu 1998.

ATLIJA MARIJAN, sin Jure i Anđe rođ. Rivić, zvani “Jurićev”, rođ. 12. 03. 1944., iz Stare Rijeke, ubijen je iz vatrenog oružja, 24. 07. 1992., nakon što je cijeli dan mučiteljima pekao prase na ražnju i častio ih. Ekshumiran i pokopan na Grošića groblju u Staroj Rijeci u 26. 09. 1998.

BARIŠIĆ JOSO (Srećka), podlegao zlostavljanju čuvara u logoru Omarska noću 9./10. 07. 1992.

BARIŠIĆ VLADIMIR (Srećka), nakon zlostavljanja od čuvara umro u logoru Omarska

BUJADILOVIĆ KATARINA rođ. Jurić, kći Milke Jurić, rođ. 25. 11. 1943. u Briševu, supruga Marka Bujadilovića, ubijena 24. 07. 1992. na Briševu, pokopana na Grošića groblju 21. 06. 1997.

BUJADILOVIĆ, MARKO, sin Peje i Jage rođ. Stefanec, rođen u Moštanici 29. 03. 1941., ubijen 24. 07. 1992., pokopan u Grošića groblju 21. 06. 1997.

BULETA TOMISLAV (Peje), rođ. 1962., umro(?) u logoru u Bijeljini

BUZUK IVO (Franje), rođ. 1931., ekshumiran i pokopan u Zagrebu u rujnu 1998.

BUZUK JOZO (Franje), rođ. 1934., ubijen u logoru Omarska od čuvara između 04.07. i 06. 08. 1992.

BUZUK MARA r. Ždralović, iz Briševa, rođ. 01. 04. 1929. u Tisovoj, kći Ive Ždralovića i Jele rođ. Begić, supr. Marka Buzuka, ubijena 24. 07. 1992. , pokopana u Grošića groblju 21. 06. 1997.

BUZUK MARKO (+Franje), rođ. 1936., nećak +fra Stanka Buzuka. Vezan je za hrast, zatim mu je oderano lice u obliku križa: od čela do brade, te od uha do uha, a nos mu je odsječen. Nakon svega toga je zaklan, nedaleko od svoje kuće na Briševu, na lokaciji “Redak”. Ekshumiran i pokopan u Bjelovaru u rujnu 1998.

BUZUK MATO (Ante), r.1934., masakriran, odsječene mu uši, nos, genitalije, te zaklan; ekshumiran i pokopan 26. 09. 1998. u Raljašu

BUZUK MATO, iz Briševa, sin Vinka i Matilde rođ. Lovrić 27. 01. 1930., ubijen 24. 07. 1992., pokopan u Grošića groblju 21. 06. 1997.

BUZUK MILAN (Marka), r. 1963. ekshumiran i pokopan u Bjelovaru u rujnu 1998.

BUZUK MIROSLAV (Mate), r. 1960., ekshumiran i pokopan u Raljašu 26. 09. 1998.

BUZUK SREĆKO (Franje), r. 1947., ekshumiran i pokopan u Raljašu 26. 09. 1998.

BUZUK VLATKO (Mate), r. 1965., ekshumiran i pokopan u Raljašu 26. 09. 1998.

DELIĆ ADAM, ubijen u logoru u Sanskom Mostu

DIMAČ PETAR (Jure), rođ. 1927., ubijen 25. 07. 1992. na Briševu

DIMAČ STIPO (Ive), rođ. 01. 06. 1911., ubijen (zapaljen) u svojoj kući, 24. 07. 1992. zajedno s Franjom i Marom Marijan. Ekshumiran, te pokopan 26. 09. 1998. u Raljašu.

DOŠEN LUKA iz Moštanice, sin Mije i Zorke rođ. Matanović, rođ. u Oštroj Luki, 16. 10. 1920. nakon mučenja ubijen iz vatrenog oružja 24. 07. 1992., pokopan 21. 06. 1997. u Grošića groblju

GAVRANOVIĆ ZDENKO (Stipe), rođ. 1962., ubijen u logoru

IVANDIĆ DANICA (Marka) rođ. Mlinar, r. 1936., ubijena 24. 07. 1992., ekshumirana i pokopana u rujnu 1998. u Gospiću

IVANDIĆ JERKO (Mate), r. 1957., ubijen 24. 07. 1992., eskhumiran i pokopan, 26. 09. 1998. u Raljašu

IVANDIĆ MARA (Marka), r. 1933., ekshumirana i pokopana u rujnu 1998. u Gospiću

IVANDIĆ MIRO, sin Srećka i Danice rođ. Mlinar, rođ. 28. 05. 1967. u Zecovima, ubijen 25. 07. 1992., ekshumiran i pokopan u Gospiću u rujnu 1998.

IVANDIĆ MILAN (Ive), rođ. 17. 04. 1963. u Rasavcima, ubijen 24. 07. 1992., u Gornjim Rasavcima, ekshumiran i pokopan 26. 09. 1998. u Raljašu

IVANDIĆ PEJO (Ive), rođ. 18. 09. 1954. u Rasavcima, ubijen 24. 07. 1992. na Briševu, ekshumiran i pokopan 26. 09. 1998. u Raljašu

IVANDIĆ, LUCIJA – žena (supruga Peje Ivandića), po nacionalnosti Hrvatica, iz sela Briševa pokraj Ljubije (općina Prijedor). Poginula od minobacačke gra­nate koju su ispalili, 24.07.1992. godine, na selo Briševo pripadnici srpske postrojbe zvane “6. krajiška brigada” iz Sanskog Mosta.

IVANDIĆ STIPO, sin Ive i Ane rođ. Jolić, rođ. 30. 05. 1959. u Rasavcima, ubijen 24. 07. 1992. na Briševu, ekshumiran i pokopan 26. 09. 1998. u Raljašu

IVANDIĆ STIPO, sin Marka i Mare rođ. Pavlović, rođ. 07. 05. 1931. u Zecovima, ubijen 25. 07. 1992., ekshumiran i pokopan u rujnu 1998. u Gospiću

JAKARA JOZO, (Ante), rođ. 1927., kuća mu je bila uz crkvu na Briševu, ubijen rafalom iz vatrenog oružja, ekshumiran i pokopan 26. 09. 1998. u Raljašu

KOMLJEN ANTE (Luke), rođ. 1956. ubijen 24. 07. 1992. u Gor. Rasavcima, ekshumiran i pokopan u Zagrebu u rujnu 1998.

KOMLJEN IVO (Luke), rođ. 1954., ubijen 24. 07. 1992. u Gor. Rasavcima, ekshumiran i pokopan u Zagrebu u rujnu 1998.

KOMLJEN KATA (kći Mate), r. 1930., ekshumirana i pokopana u Zagrebu u rujnu 1998.

KOMLJEN KATA (kći Željka), r. 1960., ekshumirana i pokopana u Zagrebu u rujnu 1998.

KOMLJEN LUKA (Ive), rođ. 1926., ubijen 24. 07. 1992. u Gornjim Rasavcima, ekshumiran i pokopan u Zagrebu u rujnu 1998., u rujnu 1998.

LOVRIĆ ANTE, sin Ota i Kate rođ. Dimač, rođ. 21. 03. 1934. u Briševu, ubijen u srpnju ili kolovozu 1992., pokopan u Grošića groblju 21. 06. 1997.

LOVRIĆ IVO (Jose), r. 1934., ekshumiran i pokopan u Zagrebu

LOVRIĆ JOSO (Anđelkov), r. 1957., ekshumiran i pokopan u Raljašu, 26. 09. 1998.

MARIJAN DRAGO (Jose), r. 1948., ekshumiran i pokopan u Raljašu, 26. 09. 1998.

MARIJAN FRANJO (Jose), rođ. 1927., ekshumiran i pokopan 26. 09. 1998. u Raljašu, i supruga mu:

MARIJAN MARA r. Atlija, kći Lovre, rođ. 1936. spaljeni su zajedno u kući Stipe Dimača. Nije poznato da li su najprije ubijeni ili su živi zapaljeni. Ekshumirana i pokopana u Raljašu 26. 09. 1998.

MARIJAN LUCIJA (kći Jose), r. 1944., ekshumirana i pokopana u Raljašu, 26. 09. 1998.

MARIJAN ZVONKO (Jose), iz Gornjih Rasavaca zaklan je na kućnom pragu 24. 07. 1992.

MARIJAN MILKA r. Begić, majka Zvonkina, zaklana u kući u Gornjim Rasavcima.

MARIJAN, LUCIJA kći Milkina, bila hendikepirana i živjela s majkom, zaklana u kući u Gornjim Rasavcima. (Knjiga Genocidom do istrebljenja, str. 61 ima da je Lucija majka a Milka kći i da je hendikepirana Milka imala oko 35 godina, tj. da je 1957. godište.)

MATANOVIĆ ANTE, sin Jose i Ane r. Duić, “Ćotin”, rođ. 23. 03. 1935. na Briševu, ubijen 24. 07. 1992. ekshumiran i pokopan u Raljašu, 26. 09. 1998.

MATANOVIĆ ANTE, iz Moštanice, sin Peje i Mande r. Petrović, rođ. 25. 08. 1946., ubijen 24. 07. 1992. u Moštanici, pokopan 21. 06. 1997. na Grošića groblju

MATANOVIĆ ERVIN, sin Mladena i Kate, rođ. 29. 03. 1976. u Moštanici, ubijen 24. 07. 1992., pokopan na Grošića groblju 21. 06. 1997.

MATANOVIĆ FABIJAN, sin Peje i Mande rođ. Petrović, rođ. 30. 10. 1952., jezivo masakriran i ubijen 24. 07. 1992., pokopan na Grošića groblju 21. 06. 1997.

MATANOVIĆ GORAN, sin Ante i Luce rođ. Marijan, rođ. 19. 10. 1973. u Staroj Rijeci, ubijen 24. 07. 1992., pokopan u Grošića groblju 21. 06. 1997.

MATANOVIĆ GORAN, sin Stipe, rođ. 1977.

MATANOVIĆ JOHAN, sin Mladena i Kate, rođ. u Staroj Rijeci, 27. 04.1974., ubijen 24. 07. 1992. u Moštanici, pokopan 21. 06. 1997. na Grošića groblju

MATANOVIĆ MARA (kći Nedjeljka), rođ. Dimač, r. 1943., ekshumirana i pokopana u rujnu 1998. u Kutini

MATANOVIĆ MLADEN, sin Peje i Mande rođ. Petrović, rođ. 01. 01.1937. u Staroj Rijeci, ubijen 24. 07. 1992. u Moštanici, pokopan na Grošića groblju 21. 06. 1997.

MATANOVIĆ PREDRAG, sin Petra i Ane rođ. Bjelanović, rođ. u Staroj Rijeci, 18. 08. 1974., ubijen 24. 07. 1992., pokopan na Grošića groblju 21. 06. 1997.

MATANOVIĆ ZDRAVKO, sin Ante i Kate rođ. Buzuk, “Ćotin”, rođen 27. 08. 1962., jezivo masakriran i ubijen 24. 07. 1992. u Moštanici, pokopan 21. 07. 1992.

MATANOVIĆ ZORAN, sin Ante i Luce rođ. Marijan, rođ. 25. 04. 1975. u Staroj Rijeci, ubijen 24. 07. 1992., pokopan u Grošića groblju 21. 06. 1997.

MATANOVIĆ VINKO, sin Ante, iz Stare Rijeke, uhićen oko 24. 07. 1992. i ubijen u logoru Krings u Sanskom Mostu

MLINAR IVO (+Ive), rođ. 1930., zet je +fra Stanka Buzuka, tj. muž njegove sestre. Ubijen je krampom kod kuće na Briševu 24. 07. 1992., ekshumiran i pokopan u Zagrebu u rujnu 1998.

MLINAR LUKA (Mate) rođ. 1943., ubijen je 24. 07. 1992. na Briševu krampom, jer nije htio sam sebi kopati grobnice, u koju bi ga ubijenoga bacili. Ekshumiran i pokopan u Zagrebu u rujnu 1998.

MLINAR LUKA (Ante), r. 1976., ekshumiran i pokopan u rujnu 1998. u Velimirovcu

MLINAR MARA, kći Peje i Marte rođ. Bujadilo-Matanović, r. 13. 01. 1916. na Briševu, ubijena 24. 07. 1992., ekshumirana i pokopana, 26. 09. 1998. u Raljašu

MLINAR SLAVKO, sin Jose, rođ. 1930., s Briševa, ubijen u logoru Omarska između 04. 07. i 06. 08. 1992.

RIVIĆ ANTE, zvani “Antač”, iz Stare Rijeke, ubijen u drugoj polovici 1992.

ŠOLAJA JOSIP, sin Mate i Jele rođ. Atlija, rođ. 11. 05. 1922. u Staroj Rijeci, ubijen 23. 03. 1993. u kući, pokopan na Grošića groblju, 21. 06. 1997.

Svjedočanstvo

 Hrvat, rođen 1963. godine svjedoči o srpskom napadu na selo Briševo pored Ljubije, o odvođenju Hrvata Briševa u koncentracioni logor “Omarsku”, o masovnom ubijanju Hrvata u Briševu srpnja 1992. godine, o lokacijama masovnih grobnica na području ljubijskog kraja, plajčki pošiljaka humanitarne pomoći…

(…) Preko puta kuće Ljubice Dizdarević, pod starom kruškom, pokopano je oko 20 Muslimana, većinom iz Čarakova, starosne dobi negdje oko 20 godina. To je prva grobnica.

Druga grobnica je kod kuće Stipe Dimača i tu su pokopani: Stipo (Ivana) Dimač, star oko 80 godina, Mara (Lovre) Marijan, stara oko 55 godina i Franjo (Jose) Marijan, star oko 67 godina.

Treća grobnica je iznad kuće Ivice Mlinara i tu su pokopani: Luka Mlinar, Ivica Mlinar, Jerko Ivandić, Milan Ivandić, Stipo Ivandić i Pejo Ivandić. Na par metara dalje od ove grobnice pokopan je Joso Lovrić koji je star oko 35 godina, a bio je paraliziran.

Četvrta grobnica je kod kuće (ispod) Marka Buzuka i tu su u zajedničkoj grobnici pokopani: Ivica Buzuk, star oko 65 godina, Mate Buzuk, star oko 60 godina i Milan Buzuk (Markov sin), rođen 1963. godine.

Peta grobnica se nalazi na mjestu zvanom Jezerce i tu su pokopani: Ivo Lovrić, Srećo Buzuk, Miroslav Buzuk i Vlado Buzuk. Vlado i Miroslav su sinovi Mate Buzuka, a Srećo Buzuk im je stric.

Šesta grobnica se nalazi preko puta kuće Jele Čengije i u njoj je pokopan Marko Buzuk, otac Milana Buzuka, kojeg smo tu i pronašli. Nađen je dopola spaljen. Starosti je oko 60 godina.

Sedma grobnica je ispod kuće Peje Dimača, a malo povrh vodenog mlina (vodenice), a u njoj je pokopan Pejo Dimač (Jurin) rođen 1927. godine.

Osma grobnica se nalazi iznad kuće Ilije Atlije i u njoj je pokopan Ilija (Lovre) Atlija.

Na udaljenosti od oko jednog kilometra od grobnice označene brojem dva, a u pravcu Stare Rijeke, nalazi se kuća Ante Matanovića, a na udaljenosti oko 6 metara od kuće pokopan je kućevlasnik Ante Matanović.

Deveta grobnica se nalazi neposredno uz kuću Joze Jakare (ispod samog prozora spavaće sobe) i tu je pokopan dotični Jozo Jakara.

Deseta grobnica se nalazi kod kuće Sreće Ivandića. Ustvari, tu se nalazi više grobnica ali na malom prostoru pa se može govoriti o jednoj lokaciji. Tu su pokopani Ivandići kojima svima i ne znam imena, ali znam čiji su. To su Srećo Ivandić, Danica Ivandić (supruga Sreće Ivandića), dva sina Sreće i Danice Ivandić od kojih jedan ima nadimak Bato, Stipo Ivandić, Mara Ivandić (Stipina supruga), Anđa “Praninčina”, ne znam joj prezime.

Jedanaesta grobnica se nalazi kod kuće Ive Žunića. Tu su dovedene i ubijene, a poslije smo ih mi pokopali, sljedeće osobe: Milka Marijan (supruga Jose Marijana, stara oko 35 godina, nesposobna), Zvonko (Jose) Marijan, Luka Komljen, Kaja Komljen (Lukina supruga), Ivo (Luke) Komljen, Ante (Luke) Komljen, i Kaja Komljen rođ. Barišić (supruga Ante (Luke) Komljena).

Kaja Komljen rođena Barišić je bila seksualno zlostavljana. Nju su silovali toliko da je od silovanja i podlegla. Kaju su S. B. i I. Ž. pokopali petnaestak dana poslije njene smrti. Već se počela raspadati. Na tijelu, posebice grudima, su bili uočljivi tragovi ugriza ljudskih zuba, a nedostajali su dijelovi tijela. Moguće da su joj zubima otkidali komade tijela. Nju smo našli na njivi potpuno golu.

Kod Barišišća kuća pokopana je Mara Matanović, supruga Stipe Matanovića koju smo zvali “Majstorićevka” a njen četrnaestogodišnji sin je nestao. Mara je ubijena metkom. Mjesto gdje je njena grobnica je ispod brijega zvanog ‘Buzukov Rastić’.

Dvanaesta grobnica nalazi se podno brijega Raljaš, pokraj potočića i tu je pokopan Luka (Mate) Mlinar, star 14 godina.

Trinaesta grobnica se nalazi s druge strane potočića nasuprot dvanaestoj grobnici a tu je pokopan dječak (iz sela Čarakova ), a po osobnim dokumentima smo saznali da se radi o Mirsadu Švraki starog 14 godina.

Četrnaesta grobnica se nalazi kod kuća obitelji Mlinar. U njoj je pokopana supruga Mate Mlinara, Mara Mlinar, starica od kojih 70 godina starosti. Ona je poginula od minobacačke granate pri topničkom napadu 24. srpnja 1992. godine.

Prve žrtve napada na Briševo bili su mještani zaseoka Muštanica (pripada selu Staroj Rijeci). Tu su stradali Matanovići, Bujadile, Lovrići i Buzuci. Na groblju zvanom Grošića Groblje sahranjeni su Ante Matanović i njegova dva sina od kojih je mlađi imao oko 14 godina (djeci ne znam imena), Fabo Matanović, Mladen Matanović i njegova dva sina (ne znam im imena), Predrag Matanović, Ante Lovrić, Mato (Vinka) Buzuk i supruga mu Marija Buzuk, Markica Bujadilo i supruga mu Kata Bujadilo.

U predjelu šume Kurevo (između kuća Radulovića s jedne i kuća Babića s druge strane) zvanog ‘Rivića Strana’ ima mnogo ljudskih leševa i kostiju. Na tom mjestu su pobijeni Muslimani koji su se pokušavali prebaciti iz napadnutog područja oko Hambarina prema Starom Majdanu ili Japri. Oni su bježalli pred četničkim nožem. Njihova mjesta su totalno nastradala pa su se jadnici pokušavali spasiti bježanjem, ali su ih Srbi dočekali s oružjem zvanim “praga” kojim su patrolirali cestom i bestrzajnim topom kojeg su postavili na brdu zvanom Lisina. U tom dijelu šume Kurevo ima mrtvih i žena i djece i odraslih ljudi. Kad smo išli gledati pronašli smo šest ili sedam gomila a po svakoj gomili je bilo oko 10 do 12 leševa. Neki su se već raspadali, pa su se vidjele kosti te smo po odjeći zaključivali da se radi o ženi ili muškarcu, a po veličini leša da li se radi o djetetu ili odrasloj osobi. To je masovno stratište.

Što se tiče ljudi iz Briševa koji su ubijeni, za neke smo utvrdili načine kako su ubijeni. Većina ubijenih je usmrćena vatrenim oružjem, ali neki su i mučeni. Milan Buzuk je očito mučen jer smo njegov leš našli i uočili da su mu oči izvađene, uši odsječene, a mišići na rukama prerezani. Glava mu je bila rascopana (razbijena) nekakvom letvom ili toljagom. Tijelo smo pronašli u kukuruzima. On im je dva puta bježao ali treći put nije mogao.

Ivica Buzuk i Mato Buzuk ubijeni su metkom u potiljak i rafalom u leđa niz kičmu. Ilija Atlija i Pejo Dimač ubijeni su rafalom uz kičmu.

Ivica Mlinar, Luka Mlinar i Jerko Ivandić nisu ubijeni vatrenim oružjem nego krampovima, lopatama, kolcima. Srbi su masakrirali, što bi se reklo na stručan način, jer svojim žrtvama nisu odsjecali ruke ili noge nego su obično prvo rezali mišiće i tetive na rukama i otraga na nogama tako da žrtva nije bila u stanju da pobjegne, niti da se miče niti da se brani. Čovjek je živ, osjeća sve što mu se radi, ali nije u stanju da se brani niti da bježi.

Najviše je mučen Milan Buzuk od svih dosad navedenih. Na njemu su se posebno iživljavali. Sve su isprobali.

Osobe iz druge grobnice (Mara i Franjo Marijan i Stipo Dimač) pronašli smo u ostacima kuće Stipe Dimača. Oni su izgorjeli zajedno s kućom te nismo bili u mogućnosti utvrditi jesu li prvo ubijeni pa zapaljeni ili su živi zapaljeni. Njihovi ostaci zu virili iz verande (nadstrešnica) dopola vani.

Isti slučaj je i s Markom Buzukom. Njega smo pronašli na jednoj njivi. Gornji dio tijela je bio totalno izgorio, a donji dio tijela je bio netaknut i nisu bili uočljivi tragovi rana ili tragovi mučenja. To je bilo na njivi Matije kojeg smo zvali Šepavi jer je imao drvenu nogu, a ta njiva se nalazi preko puta kuće Jele Čengije. Oko pokojnog Marka Buzuka je izgorjela trava, koju mi zovemo “breskušina” (korov), u krugu promjera oko 20 metara i gornji dio njegovog tijela.

Kaja Komljen – supruga Ante Komljena je praktično bila silovana do smrti. Odgrizali su joj komade mesa, mučili na sve načine koliko su mogli. Umrla je od toga. Nije bilo tragova ni noža ni metka nego samo otkidanja. Grižena je. Grudi su joj odgrižene. Mogli su se prepoznati tragovi ljudskih zubi kako su je ujedali, grizli. Pronašli smo je potpuno golu i bačenu na njivi gdje su je i zlostavljali. Tu smo je i pokopali. Mara Matanović je ubijena metkom.

Matanovići su ubijeni na zvjerski način. Trbuh Zdravka matanovića je bio razrezan a ruke su mu bile zavezane njegovim crijevom. Na potkoljenicama su bile rane od metaka. Genitalije Fabe Matanovića su bile odsječene i stavljene u usta, a kičma mu je bila polomljena na dva mjesta. Kod Predraga Matanovića “Pede” našli smo rane od metaka na potkoljenicama. Najvjerojatnije da su on i Zdravko pokušali pobjeći. Svih devet Matanovića je ubijeno u potoku blizu kuće Fabe, Ante i Mladena Matanovića. Oni su braća. Srpske vlasti iz Batkovaca su dozvolile da se pokopaju u groblju jer su ubijeni bili iz zaselka Moštanica koji pripada selu Staroj Rijeci.

Antu Lovrića smo pronašli u šumi Dubočaj i za njega smo dobili dozvolu da ga pokopamo na Grošića Groblju u Staroj Rijeci. Mato (Vinka) Buzuk i njegova Marija Buzuk ubijeni su kod kuće. Mato je ubijan nožem a Mariju su objesili. Pokopani su na Grošića Groblju. Markica i Kata Bujadilo su ubijeni kod kuće a pokopani na Grošića Groblju.

Dvoje starih ljudi je u njihovoj kući zapalio Srbin Dušan Radulović kojeg smo zvali Čičin ili Žuti. Za te starce optužnica je bila topli kruh u kući: “Aha, ti hraniš muslimanske ekstremiste, evo dokaza – topla pogača.” Njihova kćerka, koja je neuračunljiva (retardirana), je taj dan bila u Ljubiji pa je i ostala živa. Njoj su prijetili ali je nisu ni tukli ni zlostavljali. Ona pak ima maloljetno dijete od osamnaestak godina. Čini mi se da je ta njena mala udana.

Najveći broj ubijenih osoba nastradao je od postrojbe srpske vojske koji se naziva “6. krajiška brigada”. Oni su uglavnom Srbi s područja općine Sanski Most s tim da su im se priključili i neki Srbi iz sela Rasavaca koje pripada općini Prijedor. Oni su počinili najveća zvjerstva na našem području. Operacijom pokolja na Briševu rukovodio je Veljko Brajić koji je tada imao čin majora “srpske vojske” a poslije je unaprijeđen u čin potpukovnika ili pukovnika. Ne znam od kuda je. Zapovjednik te “6. krajiške brigade” bio je pukovnik Basara kojem ne znam ime. Poslije je unaprijeđen u čin generala “Srpske vojske”. Veljko Brajić je bio, kako su ga Srbi zvali, “načelnik za bezbjednost”. Svoj štab je postavio na Briševu i izravno rukovodio operacijom koja je imala za rezultat masakr nad Hrvatima Briševa i dijela Stare Rijeke (zaselak Muštanica). Njegov nadređeni je bio pukovnik Basara. Veliki suradnik pukovnika Basare je bio Nedeljko Rašula iz Čaplje (selo u općini Sanski Most) Rašula je sada predsjednik ‘Srpske opštine Sanski Most’.

Uz navedenu “6. krajišku brigadu” iz Sanskog Mosta sudjelovali su u pokolju i pripadnici “5. kozarske brigade” kako su se nazivali. Oni su s područja općine Prijedor a držali su teren od Ljubije prema Briševu. Linija razdvajanja ove dvije srpske formacije je od sela Gornje Ravske preko Raljaša i Ljubije do puta koji razdvaja sela Briševo i Zecove. U zoru 24.07.1992. godine područje sela Briševa i Raljaša je bilo totalno opkoljeno i nije postojala ni najmanja šansa da se netko izvuče iz okruženja. Bila je masa uniformiranih ljudi. Ja sam bio skriven u grmlju pored puta i mogu reći da su pored mene prolazili što pješadija, što kamioni, automobili, zaprežna kola oko dva i pol sata. Moje “skrovište”, u kojem sam se nalazio, bilo je u blizini same srpske komande tako da sam mogao jasno čuti i razaznati izrečene riječi komande. Tako sam saznao da su u napadu na civile Briševa sudjelovala tri bataljona te “6. krajiške brigade” i to: prvi, sedmi i deveti bataljon. Koga su oni živog uhvatili toga su i ubili, na koju su kuću naišli nju su i zapalili. Čuo sam kad je jedan njihov zapovjednik, kojega su zvali imenom Anđelko a po činu je poručnik ili kapetan (ne znam mu prezime), kad izdaje zapovjedi: “Prvi bataljon, na lijevo krilo raspoređujte se.” Vidio sam masu uniformiranih ljudi kako idu nalijevo. Zatim je uslijedila zapovjed: “Sedmi bataljon ovamo, a mi deveti drži srednji dio.” Samo iz “6. krajiške” u napadu je tada sudjelovalo jako puno naoružanih osoba. Inače ta “6. krajiška” je u to vrijeme brojala okok 3,500 naoružanih ljudi. Ne znam da li su svi sudjelovali u tom napadu ali za ove bataljone (I, VII i IX) sam siguran. Od ljudi koji su bili neposredni izvršioci zločina i masakra nad Hrvatima sela Briševa, mogu reći da su to bili uglavnom Srbi iz sela: Koprivne, Oštre Luke, Rasavaca, Gornjeg dijela Zecova, Ništavaca i Usoraca. Od “5. kozarske” sudjelovali su Srbi s područja općine Prijedor (iz sela Marićke, Jelićke, Omarske, Tomašice, Busnova). Za njih ništa pouzdano ne znam, ni tko ih je vodio, ni tko im je zapovjedao jer oni su držali prostor od Ljubije. Na brdu zvanom Redak bila su postavljena dva srpska tenka. Pripadnici “5. kozaračke” su bili neposredni počinitelji ubojstava nad osobama iz porodica: Ivandića, Marijana i Komljena a koje smo mi poslije pokopali u grobnice koje sam ovdje na karti označio brojevima 10 i 11.

Među svim zločincima izdvojit ću one koje dobro poznajem i koji su pokazali ogromnu mržnju prema Hrvatima Briševa, a bili su neposredni izvršioci zločina. Prije svega to je Draško Topić iz sela Oštre Luke, mladić star oko 22 godine. On je poznavao teren sela Briševa jer je u mirna vremena bio učestali posjetilac sela. Družio se s mnogima mještanima sela Briševa. Može se slobodno reći da se upravo u Briševu prvi put pošteno najeo kruha jer potječe iz jako siromašne obitelji. On je radio najveća svjerstva. Sudjelovao je u masakriranju i ubojstvima osoba prezimenom Mlinar, Buzuk i Ivandić a koji su pokopani u grobnicama koje sam označio brojevima 3, 4 i 5. S njim je u pokolju sudjelovao i Novo (Mladena) Babić; brat od Nove Babića – mislim da se zove Dušan; Vidičević Boško; brat od Boška Vidičevića koji se zove Borislav. Svi su oni iz sela Rasavaca i Oštre Luke. Tu je i osoba kojoj ne znam ništa osim da je zapovjednik srpskih postrojbi s područja sela Oštre Luke i Rasavaca, a svi ga zovu “Grom”. On je stanovnik sela Oštre Luke. Ovoj skupini treba pridodati i osobe prezimenom Rajlić. Oni su iz Batkovaca ali im ne znam imena. Njih pet je sudjelovalo u pokolju Hrvata iz sela Briševa. Štrbac Miroslav iz Rasavaca. On se poslije hvalio kako je za dva dana pregazio Briševo. Iz sela Rasavac su još i Đorđo Babić, Pero Jevtić, Stanoje Jevtić i Boro Jevtić. Pero, Stanoje i Boro su sinovi Laze Jevtića. Boro Jevtić je inače mentalno retardirana osoba od rođenja. Dobio je oružje i on je sada zakon. Lud je. Njega je lako potaknuti na agresiju, a i da bude dobar.

Ako mu se kaže da ubije nekog on će ubiti, isto tako da mu se kaže da nekom pomaže u najtežem fizičkom poslu, on će cijeli dan raditi. Iz gornjeg dijela sela Zecova su Antonići i Radulovići. Ne poznam ih po imenima. Tu su još i Stupari i Mastikose. Mastikose su iz Oštre Luke, imaju obiteljske kuće pored same ceste u selu.

Sad bih pričao o samom događaju koji je prethodio stradanju Briševa. Prvi napad na selo Briševo je bio 27. svibnja, 1992. godine. Tad su nas tukli minobacačkim projektilima od 82 mm. Pucali su cijeli dan. Tukli su od Stupara iz Oštre Luke te iz Rasavaca, ali nismo mogli ustanoviti točan položaj. Mi smo sazvali sve ljude iz Briševa te smo nakon dogovora formirali delegaciju koja je otišla do tih, nama susjednih pravoslavnih sela iz kojih su dolazile granate. Na upit naše delegacije zbog čega se puca i granatira na Briševo oni su odgovorili: “Hoćemo da nam predate sve oružje.”,Mi traženog oružja nismo ni imali. Tražili su nekakav top trocijevac. Svemu tome je kumovao jedan Hrvat iz sela Gornje Ravske, a zove se Nikola Jurić koji je tih dana, na savjetovanju za narodnu obranu u Prijedoru, izjavio da su stanovnici sela Briševa pucali po selu Gornjoj Ravskoj s minobacačem i protuavionskim topom trocjevcem. Oba sela, i Briševo i Gornju Ravsku, nastanjuju isključivo Hrvati tako da su te njegove optužbe smiješne. I sad odgovorno tvrdim, naoružanje koje su posjedovali mještani sela Briševa bilo je: pet pušaka M-48, jedan automat (ruski, stari, dobošar) M-41, 80 komada metaka za pušku M-48 i 72 komada metaka za automat M-41, imali smo jednu pušku M-48 koju smo kupili na crno, jedan automat “Kalašnjikov”, šest pištolja i pet pušaka sačmarica. Kompletno naoružanje smo vratili odnosno predali tzv. “6. krajiškoj brigadi” u selu Rasavcima gdje je njihov kapetan I. klase zaprimio oružje te nam izdao potvrdu da je oružje vraćeno, da je municija na broju te da iz oružja duži period nije pucano. Po nasilnom preuzimanju vlasti u općini Prijedor od strane SDS-a, dotadašnji nosioci vlasti u općini Prijedor tj. predstavnici SDA predali su kompletne spiskove o pripadnicima teritorijalne obrane (TO) te o vrsti i količini naoružanja koje posjeduju pripadnici TO u svim mjestima općine. Tada su nam predstavnici te “6. krajiške” rekli da ne postoje razlozi zbog kojih bi se nastavilo granatiranje Briševa, te da je minobacački napad od 27.05.1992. godine, bio samo upozorenje što bi nam se moglo dogoditi da nismo vratili oružje. Moram napomenuti da prilikom tog minobacačkog napada nitko nije stradao ni ljudi ni stoka niti kuće ili koja gospodarska zgrada, premda su granate nasumice ispaljivane, a padale su po vrtovima i njivama. Pregledavanjem ostataka od minobacačkih projektila, a uspoređujući ih s onima koje nisu eksplodirale utvrdili smo da se radi o granatama od 82 mm. Jedino oštećenje je doživjela ograda kuće Slavka Mlinara jer je neposredno uz nju eksplodirala jedna granata. Prilikom vraćanja naoružanja TO-a predstavnik “6. krajiške” nam je rekao da će za par dana “srpske vlasti” doći na Briševo i da će vršiti pretres kuća te ako se dogodi da pronađu bilo kakvo oružje, vlasnik kuće biti će odveden u zatvor a njegova kuća zapaljena. To je bila prijetnja potkrijepljena sankcijama. Poslije tog događaja nije bilo pucnjave po selu ali su se počeli događati negativni ekscesi. R. V. i V. M. su dobili poziv da se jave u “srpsku komandu” u Ljubiji, što su oni i uradili. Srbi su ih obojicu uhitili i odveli u konclogor “KERATERM”. Za njih znam da su poslije prebačeni u konclogor “Omarska” pa konclogor “Manjača” i sad su u konclogoru “Batkovići” pored Bijeljine. Dana 24.06.1992. godine, u naše su selo došli naoružani Srbi: Rade Zekanović, Dragan Vukić i Bato Radulović.

ni su tog dana uhapsili i sa sobom odveli J. I.; J. J.; Jozu Buzuka; Josu Barišića i J. M. Srbi su poslije ispitivanja u tzv. srpskom SUP-u u Ljubiji, odveli su navedene osobe u konclogor “KERATERM” u Prijedoru, a potom u konclogor “Omarska”. Jozo Buzuk i Joso Barišić su ubijeni u logoru Omarska od strane logorskih čuvara. Par dana nakon uhićenja i odvođenja civila sela Briševa u konclogore, Slavko Mlinar (otac uhićenog V.M.) je otišao u Ljubiju i kod srpskih predstavnika se raspitivao za sudbinu svojeg sina. Srbi su i njega uhitili i odveli u konclogor “Omarska” gdje su ga i ubili. U konclogor “Keraterm” su odvedeni i tamo ubijeni: Vlado Barišić i Dragan Dizdarević. Par dana nakon pokolja uhićen je i u konclogor “Omarska” odveden E.V. To je sve što se tiče odvođenja Hrvata, mještana sela Briševa u srpske konclogore.

Sada bih želio ispričati sve što znam i čega se sjećam a tiče se pokolja nad Hrvatima Briševa. Dana 24.07.1992. godine, rano ujutro (oko 3,30 sati) počeli su tući selo granatama od 120 mm. Dosta tih granata nije eksplodiralo. Taj dan su padale samo te granate od 120 mm tako da smo mi Boga molili da vrate one od 82 mm jer ove od 120 mm su užasne. Granatiranje je trajalo cijeli dan, sve do predvečer. Projektili su dolazili s četiri strane i to:

– iz pravca Stanara u Oštroj Luci;

– iz Batkovaca;

– iz pravca firme “TOMEX”, s Redka;

– iz pravca Rasavaca, s brda zvanog Dragišića Glavica.

Klasa za polaganje traktorskog ispita prije nego što su svoje pregazivali .. ..

a sve vrijeme granatiranja srpska pješadija nije ulazila u selo, a one moje suseljane koji su se pokušali bijegom spasiti od granata i otići u selo Gornju Ravsku ista ta pješadija je automatskom puščanom vatrom prisiljavala da se vrate u selo. Čekali su da minobacačka vatra učini svoje. Tog dana od granata su poginule jedna mlađa i jedna starija žena. Prvo je poginula Lucija Ivandić supruga Peje Ivandića. Ona je majka četiri djevojčice od kojih najstarija ima 12 godina, a najmlađa 6 godina. Poslije nje poginula je Mara Mlinar, supruga Mate Mlinara, starija žena od oko 70 godina. Nju smo pokopali pred njenom kućom u Mlinarima u grob kojeg smo označili brojem 14. U predvežerje tog dana (24.07.1992.) negdje između 17,00 i 18,00 sati srpska pješadija je počela ulaziti u selo iz dva pravca. Pripadnici tzv. “6. krajiške” su dolazili iz pravca Stare Rijeke pored kuća Begića, a pripadnici tzv. “5. kozaračke” su dolazili iz pravca Raljaša i Ljubije. Pripadnici “6. krajiške” su na svom putu izmasakrirali i pobili osobe koje smo mi poslije pokopali u grobnice označene brojevima 2, 3, 4, 5 i 8, tj. osobe s prezimenima Dimač, Mlinar, Ivandić, Buzuk. Pripadnici tzv. “5. kozaračke” su mučili i pobili osobe koje smo mi sahranili u grobnice označene brojevima 6, 10, 11, 12 i 13. Kako se pješadija pomjerala, tako se pomjerala i minobacačka vatra tako da je razmak, između srpskih naoružanih pješaka i njihovih granata koje su padale, bio oko 100 metara. Kad je počela padati noć pješadija se zaustavila a minobacači su i dalje tukli. Ja sam izbjegao u centralni dio sela

Komentari

komentara