Cetinska krajina u NDH, djelo profesora Markovića iz Sinja, izišla je u izdanju Despot Infinitusa ovoga ljeta. Po samoj objavi, u kratkom i neformalnom razgovoru prof. Marković mi je rekao ‘Kako je zadovoljan pošto je struka pohvalila njegovu knjigu, a kritike ga već i ne zanimaju.

Knjiga prof. Markovića obimno je djelo od 580 stranica ( 2.5 kg ) koje ima za ambiciju predstaviti se nepristranim i neutralnim promatračem, potom svjedokom i tumačem jednoga vremena, ali već na samome početku ono se razobličuje nudeći nam kao istinu ono što nam se kroz Komunistički sistem i sustavno nametalo od 45. na ovamo, tako da sam ju na 49. stranici odložila jer je to za mene bila pročitana knjiga.

Poznato je kako je povijest kontrolirana od strane političkih elita kojima je cilj da njihova interpretacija postane i kolektivno sjećanje, ali onda se automatski nameće i  slijedeće; za što će im takva interpretacija i  danas 2016.?!

 

HSS I RAZBOJNIČKE SKUPINE

 

Započevši sa etničkim i vjerskim ustrojem sela Cetinske krajine, prof. Marković iznosi i svoje prvo slikovito zapažanje o idiličnom životu između Srba i Hrvata na njezinom prostoru: “Dijelili su pašnjake i surađivali i nije postojala vjerska ili rasna netrepeljivost između pravoslavaca i katolika”- koje nadopunjuje bajkovitim osvrtom na program Hrvatske seljačke stranke (HSS) gdje bilježi: “Radi obrane i zaštite Hrvatskog stanovništva od različitih RAZBOJNIČKIH SKUPINA, vodstvo HSS-a osnivalo je osobito nakon proglašenja Banovine Hrvatske, poluvojne formacije Građanske i Seljačke zaštite!” Ovaj dio završava raspadom Kraljevine Jugoslavije bez da je naznačio tko su mu bile razbojničke skupine, niti pak nalazi potrebitim spomenuti položaj Hrvata u Jugoslaviji, kao ni razloge zbog kojih su i htjeli van iz te tvorevine. Zaista, tko bi mogle biti te razbojničke skupine na tlu Hrvatske i zbog čega nigdje o Četničkim organizacijama na tlu Hrvatske uoči Drugog svjetskog rata, nego ih predstavlja tek u srpnju 41. i to kao gerilce, pobunjenike i ustanike?!Nigdje ni riječi o Popu Đujiću i Velikoj Srbiji?! Orjuni?!

Tako čitajući stiže se do 45. stranice gdje je i naslov:

 

ODNOS VLASTI NDH PREMA SRBIMA I PRVI MASOVNI ZLOČINI

 

“Odmah nakon proglašenja NDH ustaške vlasti započele su sa sustavnim progonima Židova, Roma i Srba. Radi zaštite NDH 17. travnja 1941. objavljena je Zakonska odredba za obranu naroda i države u kojoj se propisuju kazne za osobe koje vrše aktivnosti kojima se ugrožava opstanak NDH i državne vlasti. Takva djela označena su veleizdajom, a za njih je predviđena smrtna kazna. Tijekom idućih tjedana i mjeseci uslijedit će donoštenje niza odredbi kojima je bio cilj >>očuvanje časti hrvatskog naroda<< , a bile su poglavito uperene protiv Židova, Roma i Srba.

Uhićenja, progoni  i ubojstva Srba u NDH započeli su već potkraj travnja 1941. na prostoru Bjelovara, a tijekom svibnja zločini nad Srbima počinjeni su na prostoru Korduna i Like. Tijekom lipnja počinjeni su zločini nad Srbima u zapadnoj Hercegovini, a u isto vrijeme na prostoru Dalmacije. Prema podacima niza historiografskih djela koja su nastala u vrijeme komunističke Jugoslavije, polovinom lipnja 1941. uhićeno je šezdesetak Srba s prostora Drniša i Knina koji su ubrzo ubijeni na kninskoj tvrđavi.”

 

IZVORI

 

Nadalje, kao potvrdu uvriježenoj tezi ‘o Ustaškim zločnima’ nad Srbima 1941. profesor navodi poimenice izvore koje potom citira, uz jednu primjedbu ‘kako će se fokusirat na zločnine NDH nad Srbima u Cetinskoj krajini’. Izvori za citate su mu izvjesni; Krizman, Fikreta Jelić Butić, Sibo Kvesić i Barić.

 

NEVJERODOSTOJNI IZVORI

 

Kako god, spomenuti ‘izvori’ onda i svjedoče o pobijenim Srbima; “Oko Knina 250, još 70 oko Knina, 90 u selu Prisoje, pa onda Krizman kaže kako je podatke preuzeo iz djela Fikrete Jelić Bulić koja je iste preuzela od Drage Gizdića i Sibe Kvesića”!

Dalje profesor Marković kaže “Drago Gizdić u svome djelu uopće ne navodi i zapravo negira ubojstvba Srba u Prisoju, Vrličkom i Sinjskom kraju”!

Ne objašnjavajući tko su ti izvori i zbog čega ih citira profesor se referira i kaže: “Drago Gizdić uopće ne navodi i zapravo u svome djelu negira ubojstva Srba u Prisoju, Vrličkom i Sinjskom kraju”, nakon čega slijedi i Markovićev zaključak: “No, zločni Ustaša nad Srbima u selima na prostoru Drniša, Knina, Like i jugozapadne Bosne nesumnjivo su počinjeni”! Sa tom opaskom nas uvodi na 46. str. gdje nas do 49.  upoznaje sa ‘gerilcima, pobunjenicima i ustanicima.’

 

 

PRIPREMA SRPSKE POBUNE PROTIV NDH

 

‘Potkraj srpnja 1941. godine izbila je pobuna srpskih gerilaca i četnika na prostoru južne Like, Dalmacije i jugozapadne Bosne. Ustanak se

velikom brzinom proširio na ostala mjesta- napadnuti su Gračac, Otrić, Malovan i Pribude. Istovremeno s izbijanjem ustanka u Srbu, srpski pobunjenici napali su Drvar i zauzeli ga 27. srpnja 1941. godine. Drvar će postati njihovo glavno uporište. Iz Drvara i preko južne Like ustanak se širio prema Jugu na prostor velike župe Bribir i Sidraga. Izbila je pobuna u selima Plavno, Strmica i Golubić koju su vodili lokalni četnički vođe…’

 

ZAKLJUČAK

 

Dakle, sve što je Srbokomunistička propaganda od ’45. nametala Hrvatima probijajući im uši o ‘Ustaškim zločinima’ i o ‘Hrvatskoj genocidnosti’ sa ciljem i nakanom da im se nametne osjećaj krivice- vidimo kao sažetak i u ovoj knjizi. Ista ova teza koju podtura Stjepan Marković poslužila je ’45. KPJ kao alibi da se Hrvate prisilno ugura u zločinačku tvorevinu znanu kao Jugoslavija zatirući usput i svaku pomisao o Hrvatskoj samostalnosti. Kao svoj skromni doprinos navesti ću dva izvora.

 

Zvonim Despot ‘Četnički zločini u Hrvatskoj u 2. Sv. ratu

 

ČETNIČKE ORGANIZACIJE

 

Osnivanje Banovine Hrvatske dalo je grupama okupljenim oko “Srpskog kluba” i drugima koji su se bavili velikosrpskim idejama povoda da otpočnu akciju za stvaranje tzv. “srpske banovine”. Ona je trebala obuhvatiti sve preostale banovine, osim Dravske, i “ocjepljene srpske srezove od Banovine Hrvatske” pod zajedničkim nazivom “Srpske zemlje” sa sjedištem u Skoplju. S tim ciljem održavaju se mnogi javni zborovi u ljeto i jesen 1940.godine. Spomenut ćemo samo one u Kninu, Kistanjama i Benkovcu, i više mjesta u okolici, na kojima je osnovana posebna “Komisija spasa Srba sjeverne Dalmacije”, koja prikuplja potpise stanovništva i upućuje izaslanstva i peticije Namjesnicima i Narodnoj skupštini u Beograd sa zahtjevima da se benkovački i kninski kotarevi priključe Vrbaskoj banovini, odnosno “Srpskim zemljama”. Međutim, zbog unutarnjih i vanjskih pol

 

 

HSS I RAZBOJNIČKE SKUPINE

 

Stalna nasilja pojedinih četničkih skupina nad pripadnicima Hrvatske seljačke stranke uzrokovala su i osnutak samoobrambenog mehanizma ove stranke u obliku Građanske i Seljačke zaštite.

 

 

ČETNIČKE ORGANIZACIJE

 

Autor Domagoj Zovak, prof.

15.08.2009. http://povijest.net/

 

 

 

Karta Velike Srbije: Od Gospića do Bitole!

normal_karta-velika-srbija

 

U Hrvatskoj su prva četnička udruženja osnovana u Zagrebu 1927. pod nazivom Udruženje četnika za čast i slobodu za Kralja i Otadžbinu ‘’Petar Mrkonjić’’ i Udruženje četnika za čast i slobodu otadžbine, ali su bila ukinuta uvođenjem ‘’šestosiječanjske’’ diktature kralja Aleksandra 1929. Rad Udruženja četnika za čast i slobodu otadžbine je obnovljen  1930. u Zagrebu i to pod pokroviteljstvom Koste Pećanca, koji je propagirao osnivanje četničkih organizacija i davao im upute za rad. Pripadnici četničkih udruženja su bili Srbi, osim zanemarivog broja Hrvata koji su bili ‘’zagriženi’’ Jugoslaveni. Ova udruženja su bila dio jedinstvenog velikosrpskog pokreta u Kraljevini Jugoslaviji koji se zalagao za unitarizam i monarhističko uređenje.(1)

 

Četnička inicijativa je poslije Zagreba krenula na područjima nastanjenim srpskim stanovništvom, i to u Lici, sjevernoj Dalmaciji, Kordunu, te u Slavoniji. Srbijansko Udruženje četnika za slobodu i čast otadžbine je počelo stvarati svoje pododbore u nizu gradova i sela u Hrvatskoj. Do početka 1935. na tlu Savske banovine bilo je 114 četničkih udruženja. U samo pet mjeseci (do svibnja) 1936. godine osnovana su nova 63 udruženja sa preko 2.000 članova.(2)

 

Brojne četničke organizacije na području Hrvatske unosile su nemir među hrvatsko stanovništvo svojim nasilnim ponašanjem, pogotovo za vrijeme proslava kad su se oblačili u četničke uniforme, često bi i legitimirali građane, silom ubirali novčane priloge za svoju organizaciju, pijančevali i poticali mnoge druge izgrede koji bi završavali krvoprolićem.(3)

 

Iz toga razloga ban Savske banovine intervenira kod predsjednika vlade Kraljevine Jugoslavije, Milana Stojadinovića, izražavajući mu nezadovoljstvo stvaranjem četničkih organizacija u Hrvatskoj, jer četnici izazivaju strah i napetost kod Hrvata. Zboga toga je 1936. zabranjen rad četničkih organizacija u Savskoj banovini, ali su pojedine djelovale.(4)

 

Sporazum Cvetković-Maček je naišao na oporbu u redovima raznih srpskih kulturnih prosvjetnih društava koji su posebice bili aktivni u velikosrpskom pokretu ‘’Srbi na okup’’. Pokret se protivio Banovini Hrvatskoj, te je zahtijevao da se iz nje izdvoje područja s većinskim srpskim stanovništvom i pripoje dunavskoj, zetskoj ili vrbaskoj banovini. Zahtijevalo se izdvajanje Mostara, općine Dalj i Bijelo Brdo, kotara Vukovar, dijelova kotara Benkovac i Sinj, dijelova kotara Petrinja, te 15 drugih kotareva.(5)

 

PRIPREMA SRPSKE POBUNE PROTIV NDH

 

 

  1. srpnja 1941. je dan kada su udružene četničko-komunističke snage, krenuvši iz Srba, započele masovne likvidacije i protjerivanje civila Hrvata katolika i muslimana iz istočne Like. U srpnju 1941. godine, novoosnovana Nezavisna država Hrvatska još nije prodrla do udaljenih sela istočne Like, tako da nema govora o reakciji na „ustaški teror“. Masovne likvidacije i protjerivanje nedužnog civilnog hrvatskog i muslimanskog stanovništva bilo je pomno planirano u okviru velikosrpske strategije čišćenja prostora od nesrpskog stanovništva. Ovu četničko-partizansku pobunu u Srbu 27. srpnja 1941. zajednički su vodili zapovjednici u novoosnovanoj četničkoj brigadi, koja je imala više od 1000 naoružanih vojnika: Miloš Torbica, Jovo Keča, Pajica Omčikus, Stevo Radenović i drugi, kao i zapovjednik partizanskoga odreda i komunistički lički vođa Đoko Jovanić, kasniji general JNA. Nitko od njih nikada nije odgovarao za ove monstruozne zločine.

 

Zdenka Bilobrk

Komentari

komentara