U Mostaru su se začule eksplozije, pucnjava, vika… Sjećanja se vratiše na krvave devedesete.

Pitanje je to koje nijedan roditelj nikad ne poželi čuti! Jer što djeca znaju… Rođena toliko godina nakon završetka rata, ali živeći u gradu punom ratnih ožiljaka i svakodevnog spominjanja rata ne mogu biti pošteđena toga.

I sjetih se… Utakmica Zrinjski – Velež. Ulice Mostara opustjele. Pročitah i vijest objavljenu iz Gradske uprave Mostara da, “ukoliko dođe do većih navijačkih izgreda i nereda, uništavanja materijalne imovine građana i gradske imovine, kao i narušavanja sigurnosti građana, Grad Mostar ubuduće neće dopustiti održavanje utakmica Veleža i Zrinjskog u Mostaru”.

I, uistinu, sva događanja oko navedene utakmice i imenovanih klubova odavno nisu sport.

Ovo danas je nešto sasvim drugo. Nema ovdje sporta. Ni u tragovima.

Supruga i ja krenuli smo s djecom do Velikog gradskog parka, jednog od rijetkih mjesta gdje se djeca mogu igrati na zelenim površinama. No, kada smo došli do Španskog trga, koji je bio na, kako se tada nazivalo, nekadašnjoj ratnoj liniji razdvajanja u Mostaru, policijske snage nam nisu dozvolile dalje kretanje do parka, upozorivši nas da se “odmah vratimo kući i da je najbolje danas ne izlaziti”.

Istovremeno, začule su se eksplozije, pucnjava, vika… Meni, koji sam osjetio bič rata, sjećanja se vratiše na krvave devedesete! Prolaznici počeše trčati, majke su uzele djecu u naručje i panično pretrčavale ulicu.

Zapita me sin koji ima sedam godina: “Tata, je li ovo počeo rat?!”

 

 

 

 

 

Komentari

komentara