Mi smo ovdje sada Bleiburg. Ljudi, gdje su Banjalučki HRVATI, zašto su oni pobijeni, zašto je njima oduzeto pravo na identitet? Nemaju pravo na svoje rodno mjesto. To je novi Bleiburg 

Onaj tko to prešućuje time pokazuje svoje pravo lice.

Bez istine nema ni pomirenja, jer pomirenja nema u tome da živimo u laži, pogotovo kada se radi o stvarima koje su povijesno jasne i dokazane.

(Pročitajte i dijelite ISTINU o nevjerojatnom progonu Hrvata iz mjesta Majdan u BiH od strane Britanskih trupa, a koje je zabilježila nizozemska katolička televizija KRO 1996. )

Tijekom i neposredno nakon rata bilo je medija koji su na svjetlo dana donosili neke istine o ratnim sukobima. Katkad i slučajno, jer su se zatekli na licu mjesta. Poput jednog kamermana koji je bio svjedok jednog neuobičajenog i brutalnog upada britanskih postrojbi u selo Majdan, u blizini Mrkonjić-Grada. Filmska dokumentacija koju je snimio dokazuje vojnu akciju BRITANSKIH FAŠISTA koji su željeli „dovršiti” etničko čišćenje lokalnih Hrvata katolika. Štoviše, ta se vojna operacija nije dogodila za vrijeme posljednjega rata u bivšoj Jugoslaviji, dakle između 1992. i 1995., nego 1996. godine! Dakle, nakon potpisivanja Daytonskog mirovnog sporazuma, koji je imao svrhu i sadržaj okončati sve ratne aktivnosti.

Britanski tenkovi s jasnim oznakama ulaze u mjesto pred uključenom kamerom. Dakle, nije moguće nijekati da se to dogodilo. A postoje i mještani koji su tome bili svjedoci, pa i vi osobno, gospodine biskupe, koji ste stigli u Majdan, makar prekasno, kako ste mi sami pričali.

Taj događaj u Majdanu kod Mrkonjić-Grada, gdje se nalazi jedna od mojih mnogih razorenih župa, samo je jedan kamenčić u velikom mozaiku za koje znamo.

Iz TV priloga mogli bismo zaključiti da više nikoga nije bilo tko bi „dovršio posao” – s obzirom na to da su Srbima bile vezane ruke jer su morali poštovati sporazum – pa je netko dao zapovijed i rekao: Plan nam se izjalovio, sada to moramo sami odraditi.

Točno! Božjom providnošću kamerman je slučajno bio na licu mjesta i snimio upad vojske u mjesto i sve okrutnosti koje su se tamo dogodile. Nitko nije čuo pozive upomoć domaćeg župnika Adolfa Višatickog.

U to se vrijeme još niste mogli slobodno kretati?

Da, zabrana kretanja još je bila na snazi. No zahvaljujući susretu s jednim nizozemskim novinarom u Ordinarijatu, uspio sam se, uz njegovu pomoć i zajedno s njim odvesti do Majdana. Nije bilo nikoga drugog, nijedne druge novinarske ekipe koja bi mogla izvijestiti o spomenutom događaju. Tako je katolička nizozemska TV postaja KRO uspjela sve snimiti što se ondje dogodilo, da je cijela akcija već mnogo prije bila pomno pripremljena.

Zanimljivo je, međutim, da me je taj isti zapovjednik, nekoliko godina poslije i s mnogo višim činom, posjetio kako bi od mene doznao kakvo je stanje u Majdanu nakon toliko vremena. Želio je posjetiti Majdan. Rekao je da mu je osobno žao zbog onoga što se tada u Majdanu dogodilo.

To mi je bilo zanimljivo i zato što mi je i jedan bliski suradnik glavnoga srpskog zapovjednika generala Ratka Mladića, koji je bio logističar i koji je sudjelovao u razradi ratne strategije, rekao: „Dobili smo zapovijed da ovdje ostane samo spaljena zemlja.” Tada sam ga oštro upitao: „Od koga ste dobili takvu zapovijed? Tko može narediti da se uništi jedan narod, ili dva naroda? Da se uništi život cijelog mjesta? U ime koje je civilizacije, kojih vrijednosti europske civilizacije taj netko mogao dati takvu monstruoznu zapovijed?

Majdan je igrom slučaja ostao kao jedna mala katolička oaza u Republici Srpskoj, tamo gdje katolici, koji su tijekom rata strašno zlostavljani, a neki i pobijeni, prema naređenjima i planovima ratnih stratega nisu trebali više ostati živjeti.

 

Dayton je cijelo to područje ponovno predao Srbima. U vrijeme Daytona linija fronte bila je kod Banje Luke. A onda je naređeno, tako mi je zbivanja opisao savezni kancelar Helmut Kohl, da se vojnici Hrvatske vojske zaustave pred Banjom Lukom. Banja Luka nije smjela pasti, odnosno nije smjela biti oslobođena, iako je Banja Luka bila blizu pada. No Englezi i Francuzi bili su protiv. Kohl mi je osobno ispričao kako su ga Francuzi i Englezi svakih deset minuta zvali tražeći da se hrvatska vojska zaustavi pred Banjom Lukom. „Hrvati ne smiju ući u Banju Luku”, govorili su mu. Dayton je zapravo želio povući nove granice entiteta tamo gdje su bile ratne linije fronte. No Majdan je bio izvan te linije.

Pitao sam Kohla: „Zašto niste na isti način 1993. zaustavili Srbe? Njima ste dopustili da se ovdje iskale, sve do iznemoglosti. Srbi su skrivili tolika razaranja, tolike su ljude pobili i protjerali i natovarili na sebe toliku krivnju.” Prema mojim informacijama, Francuzi su spriječili da međunarodna zajednica zaustavi Srbe.

Za mene je bila najveća tragedija kad sam stajao pred ljudima i kad im nisam mogao pomoći da spase goli život.

Zabrinjava me to što ti ljudi i dalje sa sobom nose te otvorene rane koje kao prognanici i izbjeglice ne mogu izliječiti u tuđoj zemlji. Tamo im nitko ne pomaže da im te rane zarastu. Kad dođu k meni ili kad ih ja posjetim u inozemstvu, uvijek ih bodrim da snagom vjere u sebi pokrenu proces praštanja i pomirbe. Ključno je oprostiti i pomiriti se. Ako ne mogu oprostiti, onda sam u sebi već mrtav, nisam više u stanju upravljati svojim životom.

Tekst: Winfried Gburek i biskup Franjo Komarica

Komentari

komentara