Nova revolucija AB-lobija & obraćenje ‘kralja abortusa’

U ‘Erhavatskoj’, Lijepoj Našoj jedin(stve)noj članici tzv. EU “na brdovitom Balkanu”, nakon što se postupno sliježu magla i prašina mnogoobećavajućih tzv. parlamentarnih izbora, zahuktava se medijska panika oko “konzervativne revolucije” koja provodi “klerikalizaciju društva”. U toj (zasad samo političko-medijskoj!) kampanji lijevo-liberalnih protagonista top tema je ABORTUS odnosno javno širenje straha od navodne ZABRANE POBAČAJA, koju navodno tajno ‘gura’ i (valjda svojim ‘specijalnim jedinicama’) provodi CRKVA…!

Ma jasno… slegnut će se i ta prašina… protutnjat će i taj “voz”… prestat će i taj “lavež”… proći će i ta “karavana”… ostat će Hrvatska i njezina “banana” – demografska katastrofa…! Iz koje nas neće izvući ni još uvijek važeći stari komunistički zakon o pobačaju, ni najnovija medijska halabuka prokazanih reklamera “kulture smrti”… Bitno je nešto drugo… – bitno je razumjeti i shvatiti da smo u Duhovnom boju (kako doslovce glasi biblijski ulomak u Poslanici Efežanima – 6,10-20!).
Dakle, ovo je i na razini našega naroda i na razini Europe i na razini svijeta veoma ozbiljan trenutak. Lijevoliberalni ‘specijalci’ svih kategorija zasad se okomljuju samo verbalno na ginekologe koji, kako se ističe, “zlorabe” pravo na priziv savjesti i odbijaju vršiti ubijanje nerođenih ter na katoličke skupine koje se pred rodilištimamolitvom odnosno krunicom bore ZA (nerođeni) ŽIVOT. Dakle zasad traje ‘paljba’ samo riječima. Zasad! Ali u svijetu ima i žešćih odnosno krvavih primjera.

U Argentini su nedavno razne feminističke&homo-udruge organizirale demonstracije i napad na katedralu u gradu Rosario. Prizori su (bili) zastrašujući… gotovo kao na barikadama u Francuskoj revoluciji…  A da je bilo strašno, naznačuje već sam početak vijesti:
“Feministice okupljene na Nacionalnom kongresu žena koji se održavao u Rosariju od 7. do 10. listopada, organizirale su prosvjed ispred katedrale Gospe od Krunice tijekom kojega su zahtijevale legalan i slobodan pristup pobačaju ter ozakonjenje prostitucije, a svoje nezadovoljstvo iskazale su bacnjem kamenja i staklenih boca na crkvu.”
MAKNITE KRUNICE S NAŠIH JAJNIKA!
ZAKUNIMO SE DA ĆEMO SPALITI CRKVU!
CRKVO, SMEĆE, TI SI DIKTATURA! – samo su neke od parola na tome “skupu za ljudska prava…”
Evo, pročitajte i pogledajte, na vlastitu odgovornost… – https://www.bitno.net/vijesti/svijet/feministice-argentina-katedrala-prosvjed/ – jer je doista šokantno i nevjerojatno – za “jednu katoličku zemlju”, kako glasi predrasuda općenito o Južnoj Americi, to što se u njoj dogodilo…! A to (možda uskoro!) i nas čeka, jer još uvijek je na snazi staro (globalno-medijsko) pravilo: “Danas u Afganistanu – sutra u vašem stanu!”

No srećom postoji i druga, zapravo pr(a)va strana medalje – i na našoj lokalnoj razini: inicijativa “40 dana za život” ter razni pokreti i udruge orijentacije “za život”, kao i na globalnoj razini. Ove godine u prosincu bit će 20. obljetnica obraćenja odnosno KRŠTENJA jednog od najvećih zagovornika i izvršitelja abortusa u povijesti – dr. Bernarda Nathansona, američkoga liječnika koji je 2011. umro u 84. godini života (na što me podsjetio novi broj katoličkoga glasila MI).
Nakon što je 1979. izvršio posljednji pobačaj i deklarirao se u javnosti kao protivnik tih teških čina, Nathanson je 1985. snimio film Nijemi krik koji prikazuje ultrazvuk djeteta u utrobi kako nestaje pod instrumentima liječnika koji vrši pobačaj. Slično se ponavlja i u dokumentarnom filmu Pomrčina uma, u kojemu se vrlo jasno iznose i objašnjavaju različiti postupci pobačaja.
Objavio je također nekoliko vrlo utjecajnih knjiga, uključujući Aborting America,napisanu 1979. zajedno s Richardom Ostlingom, tada novinarom časopisa Time za vjerska pitanja, u kojoj je razotkrio prijetvorne i nečasne početke pokreta u prilog pobačaja ter opovrgao argument kako pobačaj nije štetan za ženu. U više je navrata priznao kako je, zajedno s drugim zagovornicima pobačaja, šezdesetih godina prošloga stoljeća lagao o broju žena koje su u to vrijeme umrle uslijed nelegalno izvršenih pobačaja, povećavajući brojku sa svega nekoliko stotina na čak 10.000, kako bi stekli pristaše za svoju stvar – legalnost pobačaja!
U svojoj autobiografiji iz 1996. godine nazvanoj Božja Ruka, ispričao je svoju priču o putovanju od zagovornika do protivnika pobačaja, rekavši kako su ga slike nove ultrazvučne tehnologije sedamdesetih uvjerile kako je i nerođeno dijete već čovjek. Iznoseći goleme izazove vezane uz ponovno uspostavljanje etike koja štiti nerođeni život, zapisao je:

POBAČAJ danas predstavlja čudovište tako nezamislivo golemih razmjera ter je čak i sama pomisao natjerati ga natrag u kavez… neizrecivo apsurdna. Pa ipak, upravo je to naša zadaća – pravi ‘herkulovski’ podhvat.” Sa žaljenjem je, također, ustvrdio: “Ja sam jedan od onih koji su pridonijeli nastupanju ovoga barbarskoga doba.”
Nathanson je svjedočio da je, kao ravnatelj različitih bolnica, “odgovoran” za 60.000 pobačaja, dok je buduće liječnike uputio u vršenje daljnjih 15.000 pobačaja, a sam je izvršio 5.000 pobačaja, uključujući i jedan vlastita djeteta što ga je s tadašnjom djevojkom začeo u šezdesetima.

Gotovo puno desetljeće nakon što je postao protivnik pobačaja, Nathanson se deklarirao kao nevjernik, ali je prije dvadeset godina – 8.12.1996. u 7,30 – primio katoličko krštenje iz ruku kardinala Johna O’Connora, na svetoj misi u njujorškoj katedrali Sv. Patrika. Od kardinala je također primio prvu svetu pričest i potvrdu. O svome je krštenju rekao: “U meni je vladala prava bujica osjećaja, a onda je nastupilo ozdravljenje, kada me dotakla voda. Oko sebe sam čuo same blage glasove i doživio neizreciv mir. Napokon sam pronašao svoje utočište.”
Među koncelebrantima na svetoj misi bio je i otac C. John McCloskey, svećenik kongregacije Opus Dei, koji je Nathansona prethodnih godina upućivao u katoličku vjru. “Bio je pravi prorok protiv pobačaja”, izjavio je poslije o. McCloskey. “Vidio je nastupanje sveukupne kulture smrti ter je bio svjestan kako je pobačaj samo ‘vrh ledenoga brijega’.” Nathanson je o. McCloskeya povrjemeno posjećivao gotovo čitavo desetljeće, a onda je jednoga dana godine 1994. jednostavno izjavio kako želi postati katolik.

U cijeloj toj ‘priči’ odnosno drami ima još jedna čudesna neobičnost – Nathansonova je krsna kuma bila Joan Andrews Bell, koja je od više od godinu dana ležala u zatvoru jer je blokirala ulaze u ustanove u kojima su se vršili pobačaji. Imala je prilike s Nathansonom razgovarati telefonom u veljači 2011., kada je već jedva imao snage izgovoriti nekoliko rečenica. “Rekao je kako moli za nas, a ja sam uzvratila kako ga volimo ter kako i mi molimo za njega.” posvjedočila je.
“Pamtit ćemo ga kao vrlo snažnog zagovornika nerođenih beba. Jedna se činjenica isticala, kroz sve ove godine što sam ga poznavala: duboko je žalio zbog svega što je učinio u prilog pobačaja. Sjećam se kako je postio; jako je puno postio kako bi dao naknadu za ono loše što je učinio.” Rekla je kako je imao “duboko i nježno srce,” ter je, jednom uvidjevši istinu o pobačaju, bio odlučan zaustaviti ga.
Bio je poput Sv. Pavla – nekoć velikoga progonitelja Crkve, koji je, ugledavši svjetlo Kristovo, postao možda i najveći apostol Evanđelja. Dr. Nathanson bio je takav nakon svoga obraćenja. Išao je po čitavome svijetu i govorio o nerođenim bebama i zlu pobačaja. Bilo je divno iskustvo biti njegova krsna kuma i gledati kako se sve više i više približava Kristu.”

Nathansonova je autobiografija objavljena na hrvatskom jeziku 2009. pod naslovom IZ SMRTI U ŽIVOT. Smatram da bi je svatko normalan i pismen, bez obzira na svjetonazor – trebao pročitati! Na poleđini omota te sjajne knjige stoji:
Dr. Bernard Nathanson je bio jedan od utemeljitelja Nacionalne akcijske lige za pravo na abortus i bitno je pridonio legalizaciji pobačaja u Americi. Tijekom svoje karijere izvršio je na tisuće abortusa (uključujući i onaj vlastitog djeteta) ter je bio ravnatelj najveće klinike za abortuse na svijetu, preuzevši odgovornost za preko 75.000 pobačaja.
Židovskih korijena, ali ateističkog svjetonazora, dugi niz godina smatrao je svaku ideju o Bogu suvišnom, istodobno nimalo ne sumnjajući u opravdanost svojega rada koji mu je osiguravao ugled i donosio visoke prihode.
Započevši svoj put nutarnje preobrazbe, shvatio je da svako živo biće ima pravo na život. Prestao je raditi abortuse i postao jedan od predvodnika pro-life pokreta. Svjetsku javnost je posebice šokirao filmom Nijemi krik u kojemu je po prvi put uz pomoć ultrazvuka zorno prikazao što se događa tijekom abortusa.
S vrjemenom, ne samo što je promijenio svoj stav prema pobačaju, nego je nastavio svoju duhovnu potragu. Shvativši da se potpuna istina o čovjeku i životu nalazi samo u Isusu Kristu, na koncu je prigrlio vjeru ter je kršten u Katoličkoj Crkvi.
Vlastita životna ispovijest poslužila je dr. Nathansonu da promotri i sustavno rastakanje morala kao i druge opasnosti koje ugrožavaju čovjekovo dostojanstvo. Tako je ova knjiga više od surovo iskrene autobiografije: ona je povijest razvoja moralnog relativizma u medicini i društvu općenito kao i “insajderska” kronika političkih i medijskih manipulacija kojima se taj relativizam nastoji svima nametnuti.
Zbog svega navedenog ne čudi da ovu knjigu mnogi drže jednom od najznačajnijih autobiografija 20 stoljeća…!

Za kraj, evo samo dva ‘glazbena priloga’ akciji ZA ŽIVOT – jedan “stari” i jedan “novi”:

  1. Čovjek koji se rodio s prirođenim glaukomom, i koji je oslijepio u dvanaestoj godini, danas globalno poznati pjevačAndrea Bocelli (vrijedi čuti njegovu predivnu pjesmu) – https://www.youtube.com/watch?v=Yu3o8W5JMuU – prisjeća se kako su liječnici njegovoj majci preporučili neka “pobaci dijete” jer neće biti rođeno zdravo. No “ta je mlada hrabra supruga odlučila ne pobaciti, i djetešce se rodilo… Slobodno me nazovite pristranim, ali osobno smatram da je ispravno odlučila!” – kaže Bocelli. Njegova ispovijest objavljena je i u hrvatskim medijima – https://www.bitno.net/mulitmedija/video-andrea-bocelli-majci-su-rekli-da-me-pobaci-ali-ona-to-nije-ucinila-hvala-joj-na-tome/
  2. Na medicinskom fakultetupita profesor studente što bi učinili u jednoj veoma delikatnoj situaciji. Studenti slušaju s najvećom pozornošću, a profesor vrlo dramatično iznosi “slučaj”:
    – Majka ima tuberkulozu, a otac boluje od sifilisa i uz to je alkoholičar. Obitelj jedva spaja kraj s krajem jer već žive u bijednim uvjetima. Majka je ponovno trudna. Što biste preporučili, kako biste vi postupili? – upita profesor.
    – Pobačaj! Pobačaj…! – odgovaraju gotovo uglas svi studenti bez razmišljanja.
    Nato im profesor, ozbiljno spustivši glas, s prikrivenim smiješkom odgovori:
    – Čestitam – upravo ste ubili Ludwiga van Beethovena!

U Hrvatskoj odnosno u ‘erhavatskoj’ tzv. javnosti neki političari, ali i uglednici više intelektualne razine, iznose dvojbe “kada počinje život”, bojeći se vjerojatno da se njihovo mišljenje ne podudari sa stavom Crkve da ljudski ŽIVOT POČINJE ZAČEĆEM. Oni, jadni, nažalost ne znaju da npr. Medicinski priručnik Hrvatskog liječničkog zbora kaže: “Začeće (oplodnja) je početak trudnoće, kad spermij oplodi jajnu stanicu.” Po zdravoj logici to znači da je trudnoća početak života novog ljudskog bića – čovjeka!
Naši današnji liberalni manipulatori kao da ne znaju da je moderna znanost otkrila da budući čovjek već u trenutku začeća – kad je tek jedna obična stanica – sadrži kompletan i kompleksan genetski nacrt svake pojedinosti vezane za njegov daljnji razvoj: djetetov spol, boju kose i očiju, visinu, boju kože itd. Sve.
Tako, točno 21. dana počinje mu kucati srce! Četrdeseti dan moguće mu je snimiti moždane valove. U sedmom tjednu počinje se spontano kretati. U osmom tjednu, premda je velik tek tri centimetra, u “fetusu” (lat. = plod, potomak) već se nalazi sve što će se nalaziti i u potpuno razvijenoj odrasloj osobi. Tijelo mu već reagira na dodir i uskoro će moći stisnuti predmet koji mu se stavi u ruku. U četvrtom mjesecu već može čuti zvukove…

Zato su suvrjemena ispitivanja pokazala da se nerođeno dijete grozno trza na Rolling Stonese, Metallicu i ukupno rock-glazbu, a blaženo reagira na glazbu Mozarta, Vivaldija… Itd. Eto, zato nije nimalo čudno što je Sveta Elizabeta u šestom mjesecu trudnoće rekla svojoj rodici Mariji koja joj je došla u posjet: Čim sam čula tvoj glas, od radosti mi zaigra čedo u utrobi! A njezin sin, mali Ivan (Krstitelj) tada je imao tek minus šest mjeseci (= tri mjeseca prije rođenja)…!

Umjesto zaključka podsjetit ću na zanimljivu izjavu (paradoks u obliku dosjetke!) američkog predsjednika Ronalda Reagana:
“Primijetio sam da su svi koji su za pobačaj već rođeni!”

Sapienti sat (a blenti ni budilica)…!

DON BLOG

Komentari

komentara