1. Slovenci, dakako, trebaju biti iteakako zahvalni Vuku S. Karadžiću, koji je marn „izvoditelj radobva“, glede Kopitarova projekta „Bečki književni dogovor (1850.). Naime, potonjim, pod komandom „vladike iz Đakova“, u JAZU se začima serbokroatistika kojoj tandem Daničić-Rački postavlja „znanstvene“ temelje, po kojoj crti kasnije oblikovana Prva „rasna“ i Druga „rasno-klasna“ Jugoslavija. AFERIM!
2. Svakako, ne manju zahvalnosti Vuku – duguju Hrvati. Glede autoritea Daničića i Račkoga da su Srbi i Hrvati jedan narod («Srbo-Hrvati») s jednim srbohrvatskim jezikom, Hrvati tako dobivaju i prvu svoju «službenu» Bibliju (1868.), što nam je, po crti ćirilometodske tekstovne predaje, «na hrvatskom, koji je srpski dijalekt» (latinica), uz Đuru Daničića, post mortem podario Vuk Karadžić (1787.-1864.).
3. Kada je otvarana Akademija u Zagrebu (1867.), važnost je toga događaja u svečanom govoru posebice podvukao Strossmayer. On spominje «neumrloga našega Vuka Karadžića, komu je narod naš vječnu zahvalnost dužan», napose «što je zlatno svoje pero posvetio prevodu naših svetih knjiga». Dakako, «slava i hvala vjernomu učeniku njegovu [Daničiću], tajniku akademičkomu, koji dio časa i rada svog istoj svetoj svrsi posvećuje»
4. Iako pozadina priče o tom «hrvatskom» prvijencu još nije dostatno razjašnjena, barem su poznati neki njezini akteri. Naime, još je ranije Kopitar nalagao Vuku Karadžiću da ijekavizira, tj. povlaši «neupotrebljivu» Katančićevu Bibliju (1831.), što je na predlošku Vulgate pisana štokavskom ikavicom. S obzirom na to, unatoč svim silnim preradama i prepravkama, Hrvati do današnjih dana Božju riječ čitaju i slušaju de facto na tuđem jeziku.
5. Zanimljivo je da je iza Kopitar-Karadžićeva projekta, u duhu probuđene misijske svijesti «evangelikalne» struje zapadna protestantizma, idejno i financijski stajalo British and foreign bible society, što je utemeljeno u Londonu (1804.). Slijed će povijesnih događaja, međutim, pokazati da je, pored evengalizatorskih, spomenuta biblija bila u misiji britanske kolonijalne politike, potvrđujući tako na ovim prostorima, još jednom, poznato načelo Antonia de Nebrije (1492.): sempre la lengua fue companera del imperio [uvijek je jezik bio pratilja imperija].

SAPIENTI SAT!

Ivan Biondić

Komentari

komentara