“Moji roditelji nisu poginuli od osvajačevih metaka. Nisu umrli za slobodu. Nisu poginuli u strašnom ratu. Morali su prije umrijeti, prvih dana slobode, zbog ideologije, koja im je bila tuđa. Crveni nisu dopustili život ljudima koji ne vjeruju u komunizam, kojima nije do ljepše budućnosti, koju je najavljivala tadanja vlast”.

Tako mi je gospodin Volf, kojemu su ubili majku i oca, već ujutro počeo otkrivati svoju priču. Oboje počivaju u zajedničkomu grobištu u Košnici, koju se usudi posjetiti samo kriomice, da ga nitko ne vidi. Grobovima se prikade po mraku, po mraku ostavi cvijeće i upali svijeću. Uzaludna je njegova želja posmrtne ostatke svojih roditelja prenijeti i pokopati u obiteljskomu grobu na groblju, da i on jednom bude pokopan s njima.

Sasvim obična ljudska želja, koju vlast smatra neprijateljskim činom – rekao je. Teško je s njom živjeti, teško je s njom i umrijeti.

Sa suzom u očima priznao je da među mnogim ljudskim tijelima u močvari, vjerojatno ne bi našao roditelje, ali bi mu bilo dovoljno samo malo zemlje s mjesta gdje su oni pokopani. Na groblje bi prenio makar mali dio nesreće neke daleke crne noći, da bude smirena ne tuga nego želja, koju u sebi nosi već nekoliko godina”, piše Roman Leljak u svojoj knjizi Huda jama na 111. stranici otkrivajući s kojim je mislima išao prema Košnici.

Istražitelj Udbinih arhiva iz Slovenije, publicist Roman Leljak u razgovoru za Narod.hr kaže da je njegova knjiga ‘Huda jama – strogo čuvana tajna’ ipak otvorila neko posebno pitanje poslijeratnih žrtava i Huda jama jedan je od dosad najstrašnijih zločina, međutim ono što bi moglo pokazati istraživanje u rudniku Pečovnik bit će jedna od najstrašnijih slika koja je viđena u povijesti na području Slovenije i Hrvatske.

Narod.hr: Nedavno je počela ekshumacija posmrtnih ostataka na lokaciji Košnice blizu Celja, Vi ste planirali započeti sa sondiranjem na području rudnika Pečovnik, također kod Celja, prije ljeta. Jesu li započela istraživanja?

Roman Leljak: Već sam 1989. godine osobno napravio sondiranje Košnice, što sam i opisao u svojoj knjizi ‘Huda jama’. Tada smo jedno tijelo otkrili i vratili ga natrag. Potvrdili smo da se tamo to zaista dogodilo. Bilo je potrebno 27 godina da se sad te žrtve iznesu van.

Kao što vidite radi se o vojnicima vojske NDH, svi su bili Hrvati. Pošto se sama Košnica nalazi u dolini koja je vrlo močvarna, tijela su bila gotovo 70 godina u vodi. Tako da su sve stvari koje su ostale na njima, predmeti, cipele, i sve ostalo od kože, našli su se čak i novčanici i slično, na neki način konzervirani.

Foto: Roman Leljak. Košnica, prosinac 1989. U zemlji, samo 20 cm ispod njezine površine, kosti su još uvijek bile svezane. Fotografija iz knjige Huda jama, str. 113.
Foto: Roman Leljak. Košnica, prosinac 1989. U zemlji, samo 20 cm ispod njezine površine, kosti su još uvijek bile svezane. Fotografija iz knjige Huda jama, str. 113.

Na žalost u Sloveniji, iako na prvi pogled izgleda da stvari idu nekim tijekom i da se ipak ti grobovi otvaraju i ostatci pokopavaju, to nije zakonski uređeno u skladu s nekim europskim normama. Na tim iskapanjima nije prisutna policija, nisu prisutni ni sudovi.

S novim zakonom koji je prihvaćen prošle godine za sve je zadužena Državna komisija za poslijeratne zločine.

Na žalost svi ti dokazi koji su prikupljeni na ovakvim iskopavanjima po Zakonu o kaznenom postupku ne mogu služiti kao dokazi, jer nisu izvađeni po normativima koji zahtijeva Zakon o kaznenom postupku.

Tako da s time sad nastaje veliki problem.

Kosti koje su ekshumirane u Košnici kraj Celja bit će prebačene u Tezno, Kosnicu u Mariboru. Svi predmeti koji su se našli uz tijela, remeni, cipele, razni osobni predmeti, novčanici, satovi i ostalo bit će prebačeni u Muzej suvremene povijesti u Ljubljani.

Neće se vršiti nikakva istraga što se tiče identiteta ljudi koji su pokopani u Košnici. Slovenski je zakon zbog toga slab.

Jedan od razloga zašto se ide u ekshumaciju nije samo pokop, što je na prvom mjestu, ali s iskopom se može vršiti identifikacija ljudi koji su bili pokopani. Na žalost se u Sloveniji to ne radi.

Što se tiče Pečovnika, riječ je o rudniku koji se nalazi u istoimenom gradu kraj Celja i koji je radio od početka do svibnja 1945. kao rudnik.

Od 1990. godine od kada istražujem bilo je jasno da se taj rudnik iskoristio za masovni pokolj Hrvata koji su se tada oko 10. svibnja našli u blizini Celja i tamo bili zarobljeni.

Radi se negdje o oko 17.000 Hrvata. Njih oko 12.000 odvode u taj rudnik Pečovnik, čije je okno dugoko negdje oko 180 metara, široko od 7 do 10 metara i po svim podatcima koje imamo, usmenim izjavama svjedoka i ostalih koji su govorili o tome, 145 metara tog okna napunjeno je sa žrtvama Hrvata, na 65 metara prema vrhu nabacali su razne drvene daske i otpad i na te daske stavili su zemlju do vrha. Te su daske služile da kad se tijela budu raspala, zemlja koju su postavili na njih, ne bi pala, da ne bi nastala rupa.

Dana 2. kolovoza ove godine počelo se sa sondiranjem u rudniku Pečovnik. Najprije je bilo po planu da se s bušilicom izbuši rupa promjera 20 cm i da se kroz to spusti kamera i da se pogleda što je u unutrašnjosti.

Na žalost iako smo svi pisali o tome da je potrebno barem 65 metara da bi se došlo do dasaka i još malo niže. Državna komisija koju je vodio dr. Jože Dežman odlučila je da se probuši rupa samo do 30 metara.

To je učinjeno i na žalost do tih 30 metara nije se došlo do nikakvih rezultata. Rad se nije nastavio i Udruga Huda jama preuzela je obvezu na sebe da ćemo u što kraćem vremenu probati sami s privatnim sredstvima ipak probušiti do kraja, svih 65 metara i tako doći do posmrtnih ostataka, te da se poslije toga postavi pitanje, gdje, kako i na koji način riješiti problem pokopa tih 12 tisuća Hrvata.

Kada ćemo nastaviti s radom sve ovisi od toga kada ćemo prikupiti sredstva.

Narod.hr: Na temelju kojih podataka pretpostavljate da bi rudnik Pečovnik mogao biti i veće stratište od rudnika Hude jame?

Roman Leljak: U rudniku Huda jama je 3000 žrtava, a ovdje ih ima 12 tisuća. Do sada se svako stratište koje se otvaralo u Sloveniji potvrdilo.

Nema nikakvih sumnji da se neće potvrditi i podatci za rudnik Pečovnik.

Bit će to jedna od najstrašnijih slika koja je viđena u povijesti na području Slovenije i Hrvatske.

Narod.hr: Može li se pretpostaviti da među žrtvama u tim jamama ima i djece?

Roman Leljak: Danas teško govorim o tome. U Hudoj jami među onih 800 žrtava našlo se i stopalo koje je bilo manje od 12 cm, znači da se radi o djetetu, tako da će djece u Hudoj jami biti. Pokop ljudi iz Klimske jame na području Logateca, Postojna, bio je 9. rujna.

Tamo smo našli dvoje djece jedno staro tri godine i jedno dijete staro tri mjeseca. Partizani nisu mnogo birali. Svi oni koji su se našli s poraženim vojskama koje su tada prolazile kroz Sloveniju, zadesila je ista sudbina, nije bilo bitno jesu li to djeca, unuci, sve je to na neki način likvidirano.

Narod.hr: Je li Huda jama u potpunosti istražena? Ako nije – zašto nije i koliko bi još žrtava po Vašim procjenama moglo biti na tom području?

Roman Leljak: U Hudoj je jami samo 796 žrtava istraženo, a dalje počinje sad i trajat će godinu dana da bude izvađeno svih 3000 žrtava.

U ponedjeljak 3. listopada prvih 796 žrtava prenosi se iz Hude jame za Maribor. Tada će 3. listopada u 10 sati biti i misa biskupa iz Celja, da se po katoličkom obredu isprate na posljednji počinak. Pokop tih žrtava bit će 27. listopada u Mariboru. Na tom pokopu koliko znam bit će i nazočan slovenski predsjednik Borut Pahor, a mislim da je upućen i poziv gospođi predsjednici Kolindi Grabar-Kitarović, a već sada se radi na pražnjenju kompletnog okna gdje ima još oko 2000 ljudi i to bi trebalo biti završeno do sredine sljedeće godine.

Narod.hr: Jeste li zadovoljni zanimanjem javnosti za Vašu knjigu ‘Huda jama – strogo čuvana tajna’?

Roman Leljak: Moja knjiga ‘Huda jama – strogo čuvana tajna’ knjiga je koja je ipak otvorila neko posebno pitanje poslijeratnih žrtava i Huda jama jedan je od dosad najstrašnijih zločina.

Zadovoljan sam, vlada zanimanje, mnogo ljudi ima tu knjigu, pročitalo ju je. Knjiga kruži, ali zbog ekonomskih prilika u Hrvatskoj ne može si ju svatko priuštiti. Već pola godine knjiga je na tržištu i još uvijek vlada zanimanje za tu knjigu.

To mi je drago čuti, prije svega zbog žrtava koje zaslužuju da danas ljudi, prije svega mladi, saznaju što se 1945. godine događalo i da se to nikada više ne ponovi.

Narod.hr: Hoće li se uskoro objaviti i druga knjiga o Hudoj jami? Što još imate u planu?

Roman Leljak: Sada je objavljena knjiga o propisima, metodama i sredstvima rada Udbe i KOS-a ‘Propisi o metodama i sredstvima rada Udbe i KOS-a: 1944.-1990.’. Ovaj tjedan mi izlazi iz tiska knjiga ‘Sam protiv njih – metodologija rada tajnih službi’. Knjiga o mom radu sa Službom državne sigurnosti iz 1990. godine nadalje.

Dalje planiram napisati posebnu knjigu o svih 260 stratišta na kojima su pokopani Hrvati u Sloveniji.

U njoj bi bilo obuhvaćeno svih tih 260 stratišta, svako posebno opisano s približnim brojem žrtava, gdje, kako i na koji način. Imam u planu i to ću napraviti, nadam se, do proljeća sljedeće godine.

Imam više planova, ali vrlo je teško, jer za ovakve knjige nema subvencija ni u Sloveniji ni u Hrvatskoj, pa sve ovisi o mojim mogućnostima koliko mogu raditi. Takva knjiga o kojoj govorim zahtijeva mnogo troškova, jer moram svako to stratište osobno obići, porazgovarati s ljudima, proučiti materijal na različitim arhivima, gradskim arhivima tražiti dokumente, slike iz tih područja, da slika ima neku svoju težinu, kao što ima i knjiga ‘Huda jama’.

Već sam dosta napravio na toj knjizi, više od polovice sam već obradio, poznajem sva ta stratišta i u biti treba još skupiti fotografsku građu i još neke podatke.

Iako kažu da je Slovenija mala, no ako u jednom danu prođete 250 km u jednom pravcu, pa opet u drugom i tako svaki dan, to je dosta kilometara.

U Sloveniji je inače preko 600 stratišta, ali za oko 250 stratišta pouzdano znamo da su u njima Hrvati ili da su među likvidiranima i Hrvati. Samo je nekoliko stratišta gdje su sami Hrvati, dok su u većini stratišta svi oni koji su tada prolazili kroz Sloveniju. Slovenski domobrani, srpski vojnici i mnogi drugi.

Narod.hr: Govorite o velikom broju stratišta. Postoji li ikakva šansa da se otkriju imena svih onih koji su ubojstva tih ljudi naredili i izvršili?

Roman Leljak: U knjizi ‘Huda jama strogo čuvana tajna’ navedena su imena svih 48 zločinaca, čak su objavljene i njihove slike s imenima i prezimenima.

Foto: Tito s nekim suradnicima, u Mariboru, koncem svibnja 1945. Iz knjige 'Huda jama', Roman Leljak, str. 161
Foto: Josip Broz Tito s nekim suradnicima, u Mariboru, koncem svibnja 1945. Iz knjige ‘Huda jama’, Roman Leljak, str. 161

Objavljen je kompletan popis tog I. bataljuna III. brigade KNOJ-a koji je likvidirao na području Celja.

Na žalost, prošlo je 25 godina od kada imamo samostalne države u nekom političkom smislu, ali i drugom ipak mislim da nismo samostalni, da smo još samo nastavak neke države koju smo imali zajedno.

Postupke nismo pokrenuli prije 25 godina, a svi ti zločinci još su bili živi, još su bili u radnim odnosima. Na važnijim političkim funkcijama.

Sada je prošlo 25 godina, vrlo je malo njih ostalo, ali još uvijek su živi 16 pripadnika te III. brigade KNOJ-a koja je ubijala u Celju, koja je punila Pečovnik, koja je punila Hudu jamu.

Iako je kaznena prijava protiv njih dignuta, sve je to negdje u ladicama, stoji, i postupak ne ide dalje.

Nadam se da će s ovim zadnjim izborima u Hrvatskoj ipak nešto promijeniti i da će Hrvatska na osnovu ugovora koji postoji iz 2009. godine nešto pokrenuti.

Nadam se da će taj ugovor netko stvarno izvaditi iz ladice i početi raditi po tim Ugovorima i samim time da će Hrvatska tražiti i kaznenu odgovornost za sve počinitelje kaznenih djela genocida protiv hrvatskoga naroda. Ta mogućnost postoji, ali vidjet ćemo hoće li biti političke volje.

Osobno se bojim da ću biti razočaran.

Izvor: narod.hr

Komentari

komentara

Leave a Reply