Priča je to o jednom njemačkom tenkistu koji se sa svojom jedinicom borio na Zapadnom frontu kojeg su Saveznici otvorili u Normandiji s iskrcavanjem Američke vojske 6. lipnja 1944. na plažama sjeverne Francuske uz kanal La Manche.

Njegova jedinica brojala je 70 tenkova tipa ‘Panther’, koja je već sredinom lipnja 1944. dobila iz Vrhovnog zapovjedništva njemačke vojske Wehrmacht, OKW, premještaj na Istočni front zbog velike ofenzive Crvene armije na svim odsjecima fronta dugačak oko 3.000 kilometara, od Lenjingradskog fronta do Crnog mora. (Na fotografiji je jedna njemačka tenkovska jedinica s tenkovima ‘Panther-A’, i tenkistima s teškom strojnicom MG-42, ‘Maschinengewehr 1942’, po ocjeni stručnjaka najbolja strojnica ikada proizvedena u povijesti od strane njemačke vojne industrije, dok je američka strojnica M-60 u stvarnosti obrađena njemačka verzija strojnice M-42, ali ne tako dobra).

Navedeni tenkist sudjelovao je sa svojom jedinicom njemačke vojske u razbijanju obruča oko grada Vilniusa gdje su on i njegovi drugovi sudjelovali u uspješnom zaustavljanju prodora Crvene armije u istočnu Prusiju na krajnjem sjeveroistoku Njemačke, područje s drevnim njemačkim trogvačkim, hanseatskim gradom Königsberg, koje je nakon 1945. bilo pod okupacijom Sovjetskom Saveza, a nakon njegovog sloma automatski bilo priključeno Ruskoj Federaciji, a glavno upravno središte preimenovano po boljševičkom revolucionaru i marksistu Mihajlu Kalinjinu u Kaliningrad, danas, dakle, ruska enklava između baltičkih republika i Poljske, u kojoj je ruski predsjednik Putin nakon slanja NATO-jedinica na granicu prema Ruskoj Federaciji i postavljanja američkog proturaketnog štita u Poljskoj i Češkoj, postavio strateške nuklearne rakete. Nakon sudjelovanja u borbama za razbijanje obruča oko glavnoga grada Litve, Vilniusa (njemački naziv glasi Wilna), koje su trajale danju i noću, sudjelovao je i u borbama za zaustavljanje prodora Crvene armije prema Warszawi na rijeci Visli, u listopadu 1944. godine, gdje su njemačke tenkovske divizije odbile čopor tenkova Crvene armije. Od lipnja do studenog 1944. je njegova satnija izgubila u borbama 67 tenkova.

panther

Preostala tri Panthera je njegova tenkovska satnija predala slijedećoj tenkovskoj jedinici koja ih je na tom odsjeku fronta zamijenila. Gotovo šest mjeseci je njegova tenkovska satnija bila neprestano upetljana u borbe na prvoj crti, i borili su se pod najlošijim uvjetima opskrbe. Polovica njegovih ratnih drugova iz satnije je u navedenim borbama pala. Oni koji su preživjeli, izgledali su kao da ih je krava žvakala. Vojnici su bili još samo kost i koža, lica puna bora, naoko ostarjeli za 10 godina, a koža izblijedjela. Uz to su im odore bile potpuno prljave, i pune ušiju, jer su mjesecima nosili istu vojničku odjeću i donji veš koji u stalnim borbenim uvjetima nisu mogli mijenjati, niti su mogli dobiti svježu zamjensku odjeću. Uz sve to su vojnici bili kronično nenaspavani odnosno umorni. Stoga su preživjeli bili sretni da su nakon mjeseci neprestane borbe na život i smrt konačno mogli malo predahnuti, i odmoriti i naspavati se, otuširati se i najesti se kako treba. Ovdje počinje zapravo srž priče njemačkog tenkiste zbog koje ju je uopće ispričao, i povijesnim naraštajima ostavio u naslijeđe kao svoje osobno svjedočanstvo.

Po njih je na front došao vojni kamion s kojim su voženi u koncentracijski logor Birkenau u poljskom okupiranom gradu Auschwitz gdje se pored logora nalazila velika tvornica s pogonima najveće njemačke kemijske tvrtke IG Farben AG. (‘Industrijska zajednica Farben d.d.’) Radi se o jednom koncernu koji je bio u vlasništvu njemačke židovske obitelji Warburg, koji je Hitlerov režim nakon 1933. godine odnosno dolaska na vlast nacional-socijalista, nacionalizirao, a obitelj Warburg je iselila u Sjedinjene Američke Države. Nakon Drugog svjetskog rata je član ove obitelji izrekao pred istražnim odborom u US američkom Senatu onu poznatu rečenicu, da „će svijet morati prihvatiti globalizaciju milom, ili silom, i da će pod vlast međunarodnih bankara prve doći Sjedinjene Američke Države, htjeli to Amerikanci ili ne!“ Za vrijeme Drugog svjetksog rata je njemačka aškenazi židovska obitelj Rockefeller imala i dalje, unatoč nacionalizaciji koncerna, 25 posto udjela u koncernu IG Farben, koji je između ostalog proizvodio i plin ‘Zyklon B’ koji se 30tih godina izvozio kao izvozni artikl u Sjedinjene Američke Države, jer je efikasno dezinficirao odjeću od ušiju.

Za vrijeme rata je obitelj Rockefeller svoj udio u profitu navedenog koncerna iz Hitlerove Njemačke dobivala isplaćenu u vidu dividende preko Međunarodne banke za poravnanja, sa sjedištem u Baselu, koju je bio osnovao Hitlerov bankar i ministar financija Hjalmar Schacht radi poslovanja s liberalnim Zapadom, s obzirom da se Njemačka za vrijeme Hitlerove vlade otcijepila od kamatarskog sustava središnjih narodnih banaka, tako da je njemačka Reichsbank odnosno Hitlerova vlada sama kontrolirala njemačku valutu, njeno tiskanje, i imala monopol na njenu distribuciju, a ne više Rothschildov i Rockefellerov kamatarski sustav. Zauzvrat je koncern u vlasništvu obitelji Rockefeller, ‘Standard Oil’, preko otočja Tenerifa u Atlantiku, koje se nalazilo pod Frankovom Španjolskom, isporučivao kerozin za njemački Luftwaffe, sve do 1943. godine, a podružnica Fordove tvornice u okupiranoj Francuskoj je njemačkoj vojsci isporučivala vojne kamione.

Veliki business s njemačkom vojnom industrijom imao je i židovski bankar i industrijalac Prescott Bush iz Texasa, (otac i djed kasnijih američkih predsjednika) zbog čega je F.B.I. bio pokrenuo istragu protiv njega, a Američki kongress za kaznu zbog suradnje s nacistima, nacionalizirao njegovu banku u Washington D.C. Nakon rata je obitelj Rockefeller preuzela veliku upravnu zgradu koncerna IG Farben u Frankfurtu na Maini, koja je po dogovoru s Američkom vladom ostala pošteđena anglo-američkih zračnih napada, i u toj luksuznoj zgradi je na početku okupacije Njemačke bilo smješteno glavno okupacijsko zapovjedništvo Američke vojske, a poslije je Rockefeller preuzeo i upravnu zgradu i cijeli koncern, s tim da ga je podijelio na dva dijela, i preimenovao ih u koncern BASF, i BAYER. Koncern Bayer je pak 2016. kupio američki GMO-koncern ‘Monsanto’ za više od 65 milijarda US$.

Uglavnom, u pogonima IG Farben u Auschwitzu radilo je preko 10.000 židovskih i drugih logoraških robova. Po potrebi je najveći njemački konc-logor ‘Auschwitz’ ustupio ministru za naoružavanje, Albertu Speeru, velike kontingente robovske radne snage za izgradnju podzemnih tvornica oružja prilikom čega su logoraši masovno stradali zbog neuhranjenosti i teškog fizičkog rada. No, jedino je Albert Speer od vodstva nacionalsocijalističkog režima pošteđen smrtne kazne na Vojnom tribunalu Saveznika u Nürnbergu, iako je izravno odgovoran za smrt desetaka tisuća židovskih i logoraša drugih nacionalnosti koji su bili zatvorenici njemačkih logora. Također je iz sabirnog logora u Jasenovcu na rad u Njemačku pod SS-upravom njemačkih logora upućeno nekoliko skupina dragovoljnih logoraša, zarobljenih u hrvatsko-njemačkoj bitci za Kozaru protiv srpskih partizana u proljeće 1942. godine.

 

Na putu od fronta do koncentracijskog logora ‘KZ Birkenau Auschwitz’ je njemački tenkista primijetio usput nekoliko radnih kolona logoraša u smeđim logoraškim odorama, koji su iskopavali obrambene položaje za njemačku vojsku. U logor su došli predvečer. Logor se činio poprilično prazan, a s njime je upravljala njemačka ‘Organizacija Todt’, nazvana po SS-generalu Todtu koji je bio izgradio Hitlerov obrambeni Atltanski zid, i druge velike vojno-građevinske pothvate, a pomoćnu upravu u logoru činili su sami židovski logoraši. Tri tenkovske posade smještene su unutar logora u jednu baraku za logoraše, ali ju nisu smjeli odmah zauzeti prije nego se otuširaju, i prođu posebni postupak skidanja ušiju sa sebe, i to u plinskoj komori za deušizaciju odjeće. On i njegovi drugovi dobili su četiri logoraša kao ispomoć, da im budu na usluzi dok borave na odmoru u logoru. Oni su ih i odveli do tuširaone i do komore za deušizaciju gdje je izvršen postupak skidanja ušiju s vojničkijh odora i veša, kao i vojničkih deka. Nakon tuširanja bili su podvrgnuti oprašivanju s dezinfekcijskim puderom, dobili su svježi donji veš, i po dvije nove deke. Tek onda su smjeli stupiti u barake u kojima su se nalazili kreveti, a potom su odvedeni u kantinu na objed. „Nakon šest mjeseci konačno topli obrok, dvije tople deke, i spavanje u krevetu – to nam se činilo kao lijep san.“

Nakon dva dana svi su dobili natrag svoje odore i deke, koje su bile oslobođene od ušiju, i oprane. Osim njih su se u logoru ‘Birkenau’ nalazile još neke jedinice njemačke vojske na dopustu. Tri dana nakon toga ih je potražio jedan dočasnik Oružanih SS jedinica i zamolio ih da prilikom povratka na front ponesu njegovoj tenkovskoj jedinici određeni vojnički materijal, i to strojne puške, streljivo za strojnice, dimne signale, deke i drugo. Slijedeći dan su otišli do koncentracijskog logora ‘Auschwitz’ kako bi u vojnim skladištima nabavili navedenu opremu, a pošto nije bilo sve na ‘lageru’, morali su nekoliko dana čekati. Kao i u logoru ‘Birkenau’ kod Auschwitza, tako su se i u logoru ‘Auschwitz’ u samomem mjestu smjestili u logoraške barake. Pošto su čekali na vojni materijal, imali su vremena obići cijeli veliki logorski kompleks. Njegovo zapažanje u logoru o logoru bilo je slijedeće:

 

„Dobro uhranjeni logoraši u Auschwitzu razgovarali su u siječnju 1945. s Rusima ispred logoraške ambulante i bolnice, naime, njemački liječnici i njemačke bolničke sestre liječili su Židove kako bi ih poslije mogli žive strpati u plinske komore i pobit ih.“ [Ironično zapažanje njemačkog tenkiste nakon rata u njegovim sjećanjima.]

logorasi

Dok su primali raznoraznu vojnu opremu u skladišnoj baraci logora, od deka do oružja i drugo, navedeni tenkista primijetio je, da ih logoraši nude s cigaretama, i to sa stranim cigaretama: „Između čekanja na isporuku robe stalno su nas logoraši nudili s cigaretama, žvakaćim gumama, keksima i nudili su nam na prodaju ručne satove. Saznali smo da logoraši dobivaju mjesečno pakete preko Međunarodnog crvenog križa, i da je povjerenstvo Međunarodnog crvenog križa nekoliko puta posjetilo logor [‘Auschwitz’]. Slijedeći dan sam vidio kako logoraši na velikim tačkama guraju u logor od željezničke stanice dvije bale s kosom. U ratu frizeri u logoru nisu smjeli bacati kosu nego su je morali sakupljati kao sirovi materijal pošto je kosa korištena kao uložak filca za cipele. U meni se polako nakupila ljutnja kako logoraši dobro žive u odnosu na nas koji smo na frontu, kako bezbrižno puše i dokoličare. Bio sam šest mjeseci i danju i noću pod najvećim pritiskom i uz najveća odricanja na prvoj crti bojišnice. Polovica mojih drugova su pali u borbi, a kriminalci i drugi logoraši su bezbrižno uživali. To mi se činilo nepravednim i nisam to mogao shvatiti. I moji drugovi su zbog viđenog bili ogorčeni. Nakon tri dana sakupili smo sav materijal, i odvezli smo ga do tenkovske jedinice na frontu. O logoru u Auschwitzu stekao sam dojam da se radilo o velikom skladištu u pozadini fronta za potrebe vojske, ali bilo je tamo i cijeli niz baraka u kojima se proizvodila i popravljala raznorazna oprema. Razgovarali smo s dosta logoraša, ali niti jedan od njih nam nije pričao o ubijanju ljudi u plinskim komorama, niti o spaljivanju njihovih tijela u krematorijima. Napustili smo Auschwitz uz utisak, da je logorašima znatno bolje nego nama, vojnicima na frontu.“

 

Izvor: John de Nugent, 17. veljača 2015.

 

Na kraju svatko si na osnovu ovog svjedočanstva može sam stvoriti sliku o povijesnoj istini, uspoređujući ovu priču s pričom službene Zapadne historiografije koja navodi broj žrtava holokausta sa šest milijuna židovskih žrtava, a za logor u Auschwitzu navodi se brojka od 1, 1 milijun žrtava, od toga 900.000 židovskih žrtava ubijene u plinskim komorama, i tijela spaljena u krematorijima, pri čemu se prije navodila službena brojka od 2.000.000 židovskih žrtava samo u ‘konc-logoru smrti Auschwitz’, i to na osnovi iznuđenog iskaza posljednjeg zapovjednika logora, Hößa, koji je u zarobljeništvu mučen, a u sudskom postupku osuđen na smrt i pogubljen vješanjem na području logora u Auschwitzu. Međunarodni crveni križ navodi broj žrtava logoraša u kompleksu logora u Auschwitzu sa 53.389 žrtava od 1941. do 1945. Još se 70tih godina u Saveznoj Republici Njemačkoj navodila službena brojka žrtava holokausta sa 4, 3 milijuna, da bi se 80tih ustalila brojka žrtava od šest milijuna kakva se navodi u židovskim kronikama od 19. st., npr. da je u pogromu u Ruskom Carstvu u drugoj polovici 19. st. stradalo šest milijuna Židova, itd. Vidi na fotografiji logoraši ispred ambulante logora u razgovoru s vojnicima Crvene armije. Logoraše je oslobodila Crvena armija sredinom siječnja 1945. godine. Sovjetska ratna propaganda je šest mjeseci nakon oslobođenja logora u Auschwitzu šutjela o plinskim komorama za pogubljenje ljudi, i krematorijima za njihovo spaljivanje, a inače je vodila bjesomučnu propagandu, ne samo protiv njemačke vojske, nego protiv njemačkog naroda, te je pozivala na ubijanje i ratnih zarobljenika, i njemačkih civila, kao i na silovanje Njemica. Britanski povjesničar Bullock (1914. – 2004.) je u svom djelu naveo već 1960. godine, da na području Hitlerove Njemačke i pod njenom okupacijom nije bilo ‘logora smrti’ već uobičajnih sabirnih ili koncentracijskih logora:

 

„Niti su u logoru ‘Dachau’ niti u Bergen-Belsenu i Buchenwaldu židovski i drugi logoraši ubijani s plinom. Plinska komora u logoru ‘Dachau’ nije nikada dovršena. … Stotine tisuća logoraša koji su umrli u logor ‘Dachau’ i drugim koncentracijskim logorima bili su žrtve prije svega katastrofalnih higijenskih uvjeta i nedostatne ishrane. …“ Bullock je 1972. godine proglašen vitezom s titulom Sir, a 1976. uzvišen u titulu Life Peer kao barun Bullock of Leafield u County of Oxfordshire. Bio je uvaženi član britanske vladajuće radničke stranke Labour Party, i član vladinog povjerenstva za odlučivanje o radničkom samoupravljanju. Njegovi umjereni stavovi o socijalizumu su utjecali na njegove povijesne radove.

 

Sin pak svjetski poznatog židovskog violončelista Jude Menuhina, g. Gerard Menuhin, je u svojoj knjizi ‘Tell the truth & shame the devil’ (Izreci istinu i posrami đavla) naveo, (na njemačkom jeziku je knjiga objavljena pod naslovom „Wahrheit sagen, Teufel jagen“), da mu je njegov otac posvjedočio, koji je zajedno s njegovom majkom prošao njemačke koncentracijske logore u Drugom svjetskom ratu, kako u logorima nije bilo plinskih komora za ubijanje ljudi. Sir Gerard Menuhin je doslovno napisao: „Holokaust je najveća laž u povijesti čovječanstva, a Adolf Hitler je svijet htio osloboditi od židovske plutokracije“, to jest od međunarodnih bankara odnosno svjetske financijske elite. Uz to je u svojoj knjizi naveo cijeli niz dokaza koji pobijaju službenu tvrdnju o holokaustu.

 

Na fotografijama: Ulazna vrata u logor ‘Auschwitz’ s natpisom “Rad oslobađa” (to je citat preuzet iz Biblije), zatim, jedna njemačka tenkovska jedinica s tenkom tipa ‘Panther’, i židovski logoraši ispred ambulante i bolnice u koncentracijskom logoru ‘Auschwitz’ u razgovoru s vojnicima Crvene armije nakon oslobođenja logora 1945.

Biskup Williamson o velikoj laži:
                  VIDEO OVDJE

Istinom Protiv Laži/Krugoval Domovina

Komentari

komentara