Piše tako bradonja na svojoj stranicia  koji je nedavno dobio i Njegoševu nagradu;

„Postoji razlika pred čijim bi se posljedicama trebao naježiti svaki kršćanin. Ali ne od straha pred Kuranom i muslimanima, nego iz poštovanja prema njima, a pomalo i iz užasa pred mogućim posljedicama vlastitog neznanja. Riječ Božja kršćanima se utjelovljuje u osobi Isusa Krista. Svi oni koji u povijesti kršćanstva nisu u to vjerovali, bivali su zbrisani s lica zemlje.

Svi kojima je Isus Krist bio običan čovjek, makar bio mesija. Ne govorimo o ateizmu, ta se ludost još i mogla tolerirati, ali ne i vjerska zajednica, bogumilska, krstjanska, patarenska, koja bi insistirala na tome Isus nije utjelovljenje Riječi Božje. Muslimani u Issi nalaze vjerovjesnika, ali kao običnog čovjeka. On je samo jedan u nizu na čijem je kraju, vjeruju suniti, Muhamed. Ali ni on nije ništa više od običnog čovjeka. Riječ Božja svoje utjelovljenje, materijalizaciju, ostvarenje za muslimane je našla u Kuranu. Nalazi ga u svakom primjerku ove knjige u kojem je otisnut arapski tekst. Ta je knjiga za pravovjernoga muslimana ono što je za kršćanina živi Krist. Uskrsli Krist. Krist, uopće.

Je li vam to čudno i apsurdno? Ako jest, pomislite samo na to da je stotinama milijuna muslimana čudno i apsurdno vjerovanje da bi Bog svoju riječ utjelovio u Sinu svojemu, nakon čega bi dopustio ljudima da ga razapnu. Ali oni to poštuju, i kroz cjelokupnu povijest muslimanskog svijeta, izuzev Saudijske Arabije, gotovo da i nije bilo države, carevine, kraljevine, kalifata ili republike koja ne bi tolerirala, prihvaćala, štitila ljude koji vjeruju u takva čuda i apsurde. U tom je smislu islam, doista, povijesno tolerantniji nego kršćanstvo. Danas to ne znači mnogo, ali se svejedno ne smije smetnuti s uma.

Kao što ni muslimani, dok vaze i propovijedaju o vlastitoj toleranciji, nikako ne bi smjeli zaboraviti da je zapadni, kršćanski svijet danas naseljen muslimanima i u njemu cvjetaju brojne muslimanske zajednice, dok u muslimanskom svijetu kršćana više gotovo da ih nema. Nestali su na dva načina: odlazeći u bogatiji, zapadni svijet, ali i ginući i stradavajući od raznih varijanti političkoga islama. Onog islama koji se odricao dijelova vlastite tradicije i onoga što je propovijedao vjerovjesnik Muhamed.

Spaljivanje Kurana ravno je spaljivanju živoga Krista i svake uspomene na njega“.

Izvor: teologija po Dežuloviću i Jergoviću

Komentari

komentara