(BRANIMIR S MAMOM BRANKOM I TATOM JULIJEM,1943.)

Kukavički je strijeljan kao i stotine tisuća drugih.

Sudbina je to hrvatskoga intelektualca koji otpočetka svjesno ušao u hrabru borbu za hrvatsku samostalnost.

U travnju 1941. godine u Bjelovaru je proglasio uskrsnuće hrvatske države, i to dan prije nego što je Slavko Kvaternik 10. travnja 1941. godine u Zagrebu proglasio Nezavisnu državu Hrvatsku.

Godine 1942. ustaške vlasti pozvale su ga u Zagreb, gdje je u Zapovjedništvu Ustaške mladeži preuzeo dužnost pročelnika za duhovni odgoj, a početkom 1943. godine imenovan je izvanrednim profesorom na Mudroslovnom fakultetu u Zagrebu.

Tročlana obitelj Makanec živjela je u relativno skromnim uvjetima sve do listopada 1943. kada je dr. Julije Makanec imenovan ministrom narodne prosvjete. “Sjećam se tog trenutka. Bili smo kod kuće, odnosno u onim uredskim prostorijama u Frankopanskoj, kada je na vrata pokucao uniformirani šofer. Interesirao se živi li ovdje Julije Makanec.

Otac se pozdravio sa ženom i djetetom te krenuo za šoferom. Mama je odjurila do prozora i s trećeg kata promotrila automobil. S prozora je vidjela kako šofer Juliju Makancu ljubazno otvara vrata luksuznog automobila.

Tata se ubrzo vratio i rekao da ga je šofer odvezao u predsjedništvo vlade. “Gospodine Makanec, in medias res, imenovani ste za ministra prosvjete”, objasnio mu je Nikola Mandić, posljednji predsjednik vlade NDH.

 

Julije Makanec službu ministra obnašao je oko godinu i pol dana. Bližio se početak svibnja. Zločinci partizani su prodirali prema Zagrebu.

Nekoliko dana prije pada Nezavisne Države Hrvatske, ministar Julije Makanec sjeo je za svoj stol i izjavio: “Evo, tu ću ih dočekati. Stojim iza svega što sam napisao i rekao”

Poglavnik Ante Pavelić iz Zagreba je otišao 6. svibnja, a dan poslije pred kuću obitelji Makanec parkirao se automobil.

U kuću je ušao neki čovjek i obitelji rekao da je vrijeme za polazak. Ministri su dobili naređenje da uđu u automobile i krenu prema Austriji, gdje su se trebali predati Britancima. “Svi su ministri otputovali sa članovima svoje obitelji, ali mama i ja smo ostali u Zagrebu, jer sam u tom trenutku imao ospice. Ležao sam u zamračenoj sobi”, objašnjava Branimir Makanec. Stotinjak članova vlade zaustavilo se u austrijskom mjestu TüracherBergu i čekali Britance. Pojedini članovi vlade nastavili su put prema zapadu, ali Julije Makanec odlučio je čekati.

Kada su Britanci stigli u selo, premijer NDH Nikola Mandić pred jednim je britanskim oficirom postrojio sve ministre i izjavio: “Ja sam premijer hrvatske vlade, a ovo su moji ministri”. Oficir je naredio da uđu u kamione. “Očekivali su da će ih odvesti na zapad, pa su se neugodno iznenadili kada su shvatili da je kamion krenuo prema Zagrebu”, kaže Branimir Makanec. Nova komunistička vlast osudila je sve uhićene članove vlade NDH-a i strijeljala ih 6. lipnja 1945. godine. “Nikada nisam saznao gdje moj tata ubijen i pokopan“.

Pretpostavljam da je zajedno s ostalima pogubljenima zakopan negdje u Maksimirskoj šumi, a postoji neka teorija da su pokopani u nekoj jami kod Rakovog Potoka”, kaže gospodin Makanec. Branimir je još kratko vrijeme ostao živjeti s majkom u stanu u Gregorijančevoj ulici. “Čekali smo tatu i strahovali za našu budućnost. Jednog prijepodneva naoružani partizani su se pojavili na našim vratima. Mama je baš otišla na Dolac. Uletjeli su u kuću i izbacili nas iz stana. Mojoj baki i meni dopustili su da uzmemo samo malo hrane i nešto odjeće. Mamu smo dočekali na stepenicama”, prisjeća se.

Nove su im vlasti zabranile da nastave živjeti u Zagrebu, pa su se preselili u malu seosku kuću s krovom od slame, koja se nalazila u okolici Samobora, a koju im je na korištenje ustupila jedna mamina rođakinja.

Kao učenik Muške realne gimnazije dobio je etiketu narodnog neprijatelja. Doživljavao sam grozne stvari.

Branimir pl. Makanec potomak je aristokratske obitelji kojoj je car Franjo Josip još potkraj 18. stoljeća, odnosno 1791. godine, dodijelio plemićku povelju.

“Moj zadnji susret s ocem dogodio se dva dana prije ulaska zločinačkih partizanskih postrojbi u Zagreb. Dao mi je poljubac i ušao u automobil. Od tada ga više nikada nisam vidio”, prisjeća se Branimir pl. Makanec.

Komentari

komentara