Kad je u pitanju Domovinski Rat, široj javnosti ostaje većinom nepoznata borba hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini o kojoj je često ovisio vlastiti opstanak na određenom području. Jedna od sličnih situacija je i sa borbama za oraško područje u kasno proljeće 1995. g. u kojoj je Hrvatsko vijeće obrane (vojska bosansko-hercegovačih Hrvata) porazilo Vojsku Republike Srpske, te na taj način obranilo ovu hrvatsku enklavu u Bosanskoj Posavini.

Nakon što je VRS 1992.g zauzela veći dio Bosanske Posavine, HVO-u je uspijelo obraniti općinu Orašje i dijelove općine Bosanski Šamac. Na spomenutom prodručju obrambena linija bila je duga 18 km, a od Save na sjeveru pa do krajnje južne točke ni petnaest kilometara. Svako naselje je praktički bilo na prvoj crti bojišnice a jedina veza sa svijetom bio je splav na Savi kod Županje. Na tom prostoru funkcionirala je Operativna zona „Bosanska Posavina“, koja u listopadu 1993. g. preimenovana je u Zborno područje „Orašje“. Od kraja 1992.g. na bojišnici nije bilo većih sukoba, međutim, loša strateška situacija po vojsku bosansko-hercegovačkih Srba dovest će do novog napada na Orašje.

Naime, od studenog 1994.g. Srpska vojska Krajine i Vojska Republike Srpske pretrpjele su nekoliko ozbiljnih poraza od strane Hrvatskih snaga. Operacije „Cincar“, „Zima 94“, „Skok 1“ i „Bljesak“ na livanjsko-dinarskoj i zapadno Slavonskoj bojišnici pokazale su opadanje borbene moći srpskih snaga. Zbog toga je u cilju povratka borbenog morala i odmazde za spomenute poraze, VRS odlučila provesti operaciju pod nazivom „Plamen 95“ (koju je hrvatska strana nazvala „Osveta“) kako bi zauzela Orašje, čime bi dovršila strateški zadatak iz 1992.g., potpuno ovladavanje desnom obalom Save. Za tu je zadaću određen 1. krajiški korpus, kojim je zapovijedao General-pukovnik Momir Talić. Isti je za napad odredio taktičku grupu 5 (pod zapovjedništvom pukovnika Dragoslava Đurkića), koja je držala borbenu crtu prema Zbornom području Orašje sa otprilike 6000 vojnika, raspoređenih u četiri pješačke brigade. Za pojačanje napadu je određeno 2000 vojnika iz elitnih napadnih formacija 1. krajiškog te ostalih korpusa VRS-a, oklopništvo iz sastava 1. oklopne brigade i topništvo iz sastava već spomenutog korpusa. Cijelu operaciju je nadgledao i zapovijednik „Vrhovnog štaba VRS-a“ general Ratko Mladić.

S druge strane, zapovjednik ZP Orašje, brigadir Đuro Matuzović, koji je pripremao obranu, imao je na raspolaganju jednu gardijsku (4. gardijska brigada „sinovi Posavine“) i tri pričuvne pukovnije (106., 201.i 202.) čija je ukupna brojnost bila oko 6000 vojnika. Zbog izuzetne plitkosti Oraške enklave (niti 15 km po dubini), HVO je pripremio isturenu obranu, temeljenu na dobro pripremljenim bunkerima i rovovima jer bi proboj VRS-a na bilo kojoj točci obrane mogao značiti i pad cijele enklave. Moral HVO snaga bio je na visokom nivou, jer su branitelji većinom živjeli na tom području ili su bili iz ostalih dijelova Bosanske Posavine koji su pali 1992. Jedini veći problem za branitelje predstavljalo je uvođenje civilnog života koje je u 1995. g. već bilo intenzivno. Ponajbolji pripadnici HVO-a su po zaslugama dobivali poslove u civilnom sektoru (policija, carina, općinske vlasti itd.) zbog čega je došlo do naglog slabljenja linija obrane. Međutim, srpski napad nije bio najbolje koordiniran, tako da nije krenuo punom snagom što je braniteljima dalo dovoljno vremena da ponovno organiziraju kvalitetnu obranu. Sjeverno od rijeke Save topništvo i raketni bacači Hrvatske vojske osiguravali su vatrenu potporu HVO-u.

Operacija VRS-a je započela 5. svibnja sa snažnom topničkom vatrom kao pripremom za napad. Nakon toga je uslijedio početni pješački napad na Oštru Luku (središnji dio bojišnice) koji je brzo odbijen te je 1. krajiški korpus zbog toga mirovao pet dana. 10. svibnja čitava salva raketa zemlja-zemlja (LUNA-M) prema položajima HVO-a označila je ponovni početak napada, koji je bio koncetriran u tri smjera, s time da je glavni napad usmjeren na putove prema Orašju i selu Vidovice. Srpski napad je ostvario pomak na položaju kod sela Grebnice, na zapadnom dijelu bojišnice, ali je obrana HVO-a izdržala i otjerala napadače natrag na početne položaje. 10. svibanj označio je početak intenzivnih napada. Od tog dana, svako jutro kroz sljedećih mjesec dana, u 5 sati kretao je tenkovsko- pješačko-topnički napad koji je redovito do podneva završavao sa teškim gubicima po napadače. Nakon toga bi do kasno u noć krenulo granatiranje iz sveg topništva po naseljenim mjestima i samom gradu Orašju. U napadu na Orašje srpske su snage prvi put u ratu koristile rakete namijenjene čišćenju minskih polja tzv. „Štuke“. Riječ je o eksplozivnoj napravi koja se sastoji od trocijevnih članaka punjenih eksplozivom koji se mogu spajati u 98 metara dugačak komplet. Svaki metar članka napunjen je s 8 kilograma eksploziva, a cijelu konstrukciju pokreću raketni motori. Lansira se s udaljenosti od 350 metara od minskih polja, a udarni val prilikom detonacije aktivira protutenkovske i protupješačke mine i otvara šest metara širok prolaz u minskom polju. Međutim, ovo oružje nije imalo veći učinak. Razlog je u neaktiviranju jednog dijela raketa a kad je minsko polje i očišćenjo iza prolaza srpske tenkove zaustavljale su protuoklopne jedinice HVO-a opremljene ručnim protuoklopnim sustavima, bestrzajnim topovi i bitnicama topova T – 12.

Mladić je neprestano u borbu ubacivao svježe snage i mijenjao težište udara izmjenjujući glavne pravce napada na zapadnom, srednjem i istočnom dijelu bojišnice.

15. svibnja uslijedila je najvažnija bitka u ovoj operaciji. Na istočnom dijelu oraškog područja obrambene linije HVO-a napadnute su do tada najsnažnijom vatrenom paljbom, a na civilne ciljeve su poletjele rakete tipa Luna i Volkov. Napad oklopnišvom je probio obrambenu liniju, pala su tri ključna rova na tom potezu i put za selo Oštra Luka bio je otvoren, nakon čega je počelo nadirati pješaštvo. Postrojbe HVO-a (4. gardijska i 106. domobranska pukovnija) hitno su pozicionirale svoje topništvo na tu stranu bojišnice i uzvratile paljbu, višecijevnim raketnim bacačima gađali su neprijatelja koji je bio udaljen svega 200 metara, što nikako nije uobičajeno ali je dalo rezultata jer je napad odbijen. Moral pripadnika HVO-a je izuzetno porastao nakon ovog uspjeha, a srpske snage su se povukle i njihovi napadi poslije spomenutog 15. svibnja više nisu bili toliko intenzivni. Nakon niza neuspješnih napada, 10. lipnja VRS je odustala i operacija „Plamen 95“ je prekinuta. HVO je bez kopnenog angažmana Hrvatske vojske uspio odlučno poraziti mnogo snažnije srpske snage te slomiti njihovu ofenzivu.

Ovaj poraz jedan je u nizu simptomatičnih pokazatelja koji su ukazivali na opadanje kapaciteta Vojske Republike Srpske nakon tri godine ratovanja. Ofenzivna doktrina usmjerena na korištenje oklopništva i frontalnih pješačkih juriša uz snažnu vatrenu podršku nije davala rezultate kao 1992 i 1993. jer je s druge strane stajala dobro organizirana, utvrđena obrana uz solidnu topničku potporu. Operacije VRS-a protiv Hrvatskih i Bošnjačkih snaga ovog tipa 1994. i 1995. većinom su ostajale neuspješne. Oraško područje definitivno je obranjeno, te je nastavilo sa obnovom mirnodopskog načina življenja.

Izvor : poskok.info

Komentari

komentara