Boravio sam u Ukrajini u vrijeme kada je Ruska Federacija pod vodstvo Vladimira Vladimiroviča Putina izvršila agresiju na ovu zemlju i anektirala veliki dio njezinog državnog teritorija na kojem su se nalazila dva politička entiteta: Autonomna Republika Krim i Grad Sevastopolj. O tome sam izvještavao iscrpno hrvatsku javnostna na stranicama Hrvatskoga kulturnog vijeća – zbog proruske pristranosti naših medija.

U to sam vrijeme bio jedini hrvatski književnik i bivši diplomat (službeni su šutjeli kao zaliveni) koji je neposredno promatrao zbivanja u Kijevu i slao obavijesti u Zagreb. Nitko se drugi nije oglašavao od bivših hrvatskih diplomatskih službenika, privrednika, novinara ili članova Društva hrvatsko-ukrajinskog prijateljstva. Moj je glas dosta dugo bio usamljen.

Bilo je to ne samo neprimjereno navijanje za jednu stranu, već i nepošteno, jer nitko od tih pozvanih ljudi nije znao ukrajinski jezik, nije poznavao ukrajinsku povijest, nije živio u Ukrajini i nije uopće shvaćao kako je riječ o agresiji na jednu samostalnu i međunarodno priznatu državu, a nastupali su kao meritorni tumači zbivanja. Dakako, njihov je pogled išao kroz moskovske naočale, što znači da je hrvatska javnost bila krivo obavještavana, čak tendenciozno. Politički gledano bila je riječ o škandalu jer je ispalo da Hrvatska, premda žrtva agresije, sada podržava agresora.

To je bio i oblik vrijeđanja države koja nas je prva, od članica UN-a, priznala kao nezavisan međunarodno-pravni subjekt, u vrijeme u kojem nam je takvo priznavanje bilo dragocjeno. Tek na intervenciju Hrvatskog diplomatskog kluba, nakon što sam održao predavanje o Ukrajini, pozvan sam na treći kanal HTV u večernje sate da pet minuta govorim o Ukrajini. Nakon obavijesti koje sam ondje dao, medijski je prostor za mene i dalje bio zatvoren. Tada mi je postalo jasno kako nije riječ o neobrazovanosti urednika na HTV-u i dnevnim novinama, već o politici koja ima svoje izvorište u Ministarstvu vanjskih poslova.

Simpatijama za Putina dodajmo i stav nekih naših gospodarstvenika koji trguju s Rusijom.

Naše Putinovce nije pokolebala aneksija Krima i Sevastopolja, ali ni zloporaba ruske manjine u Ukrajini kojom je Putin kanio dobiti tobožnji legitimitet za njihovu pobunu i proglašavanje paradržava, koje, opet, onda „legitimno” mogu primati rusku vojnu, političku i gospodarsku infuziju. Nisu se zabrinuli što je kremaljski hazjajin primijenio isti scenarij koji je Milošević primijenio u Hrvatskoj 1991. godine.

Rusija obuhvaća 1/6 planete Zemlje – Putinu još nije dosta.

Putin je dao do znanja kako je raspad SSSR-a bila velika greška. Dakle, on je tu satrapsku tvorevinu doživljavao kao rusku koloniju. Hoće li prijeći Rubikon ne znamo. Ali da je u njega zagazio – to je evidentno.

– Đuro Vidmarović

Komentari

komentara