Rijeka i Istra (IDS) bili su i ostali ogledalo zločinačkog tito- naci-komunizma! Mijenjamo stvari na bolje.

Radi se o klasičnom obliku progona koji je proizlazio iz komunističke ideološke matrice i na njoj uspostavljenog političkog sustava.

Teško je pobrojiti sve oblike koje je sustavno, metodom krupnog stezanja i sitnog popuštanja, u cilju eliminiranja Crkve s istarske društvene scene , koristio komunistički režim. Nabrojit ću samo neke, one najuočljivije. Napadi na biskupe, tršćansko-koparskog Antionia Santina i porečko-pulskog Raffaela Radossija, svrstanih u fašiste i suradnike međunarodne reakcije. Prozivke svećenika na javnim skupovima, oduzimanje Crkvi posjeda kroz agrarnu reformu koja je u Istri bila radikalnija nego u drugim dijelovima Hrvatske, pokušaj unutrašnje kontrole preko svećeničkog staleškog društva sv. Ćirila i Metoda za Istru, ometanje, a potom izbacivanje vjeronauka iz školskog sustava, oduzimanje župnih stanova, sudski procesi svećenicima, pritisci na sjemeništarce pazinskog sjemeništa i njihove roditelje da napuste sjemenište, napadi na “zastarjelost i zatucanost” odgoja u sjemeništu, izrugivanje đaka koji su odlazili u crkvu, oskrvnjivanje sakralnih objekata, prozivke i napadi na biskupa Nežića zbog njegove nekooperativnosti s vlašću u smislu podrške pretvaranju istarskog svećeničkog društva u interdijezecensko. Svakako ne smije se zaboraviti zločin u Lanišću 24. kolovoza, poznat kao “krvava krizma” kada je prigodom krizme ubijen mladi svećenik bl. Miroslav Bulešić, djelitelj krizme, izaslanik biskupa Santina mons. jakob Ukmar, teško pretučen, a Stjepan Cek, laniški župnik, osuđen na 6 godišnju robiju kao glavni krivac za “incindent u Lanišću” kako je režimski tisak nazavao zločin u Lanišću. Suptilnije metode pritiska u četiri oka, na tzv. “informativnim razgovorima”, posebno s laicima, ostale su nezabilježene. O njima možemo samo nagađati

Radi se o klasičnom obliku progona koji je proizlazio iz komunističke ideološke matrice i na njoj uspostavljenog političkog sustava. Za opstanak jednog i drugog bilo je neophodno neprestano produciranje neprijatelja i “opravdana” kontrola nad njima u ime državnih i društvenih interesa. Kako je režim već prvih godina uspio uspostaviti kontrolu nad cjelokupnom stvarnošću, osim nad Crkvom, stalno se ukazivalo kako je mjesna Crkva, u sprezi s njezinim centrom Vatikanom kao vanjskim neprijateljem, ako ne stvarna onda latentna opasnost. Tu opasnost treba stalno držati na oku, a najbolji lijek prevencija – kroz progone.

Zabranjeno je održavanje procesija, korištenje nekih sakralnih objekata kao primjerice pulske katedrale, mornaričke crkve Gospe od mora u Puli, bazilike u Poreču, u vremenu do 1952. ometano je, inače zakonom dozvoljeno, održavanje vjeronauka u školama, da bi 1952. vjeronauk bio izbačen iz škola, zabranjeno je vjenčavanje u crkvi prije nego se sklopi civilni brak, omladincima i omladinkama na gradnji pruge Lupoglav – Štalije zabranjivan je odlazak na nedjeljnu misu. U vrijeme mise organizirane s u razne “slobodne aktivnosti” , u dva navrata zabranjen je izlazak katoličkog lista Gore Srca, u nekoliko navrata stvarane su administrativne poteškoće izlasku pučkog kalendara Istarska Danica, zabranjeno je pravo javnosti sjemenišnoj gimnaziji.

Matične knjige su masovno oduzimane. Zakonska podloga bio je Zakon o matičnim knjigama iz 1946. i Zakon o izmjenama i dopunama o državnim matičnim knjigama 1949.. Ukratko tim zakonima bilo je određeno da župnici, ondje gdje nisu postojale državne matične knjige, trebaju crkvene matične knjige zaključiti s datumom 9. svibnja i predati ih državnim matičnim uredima. Međutim, kako su u Istri od 1924. postojale državne matice, svećenici su i poslije 9. svibnja nastavili upisivati krštene, vjenčane i umrle. To je bio povod odbornicima da krenu u pohode župnim uredima i, zbog navodnog prekršaja, počnu im oduzmati matične knjige. Time su nastale nove poteškoće u radu župnicima, za podatke potrebne u pastoralnom radu morali su odlaziti u matične urede i tražiti od matičara dozvolu za korištenje oduzetih matica.

U situaciji moralnog relativizma i sveopćeg hedonizma, sijanja kulture smrti, pozivamo na povratak kršćanskim vrednotama i Isusu Kristu, jedinom spasitelju svijeta

“Krajem 1910.u Austro-Ugarskoj je učinjen posljednji popis stanovništva.
“U Istri, kao dijelu Cislajtanije, bilo je tada (31. prosinca 1910. ) 404.309 stanovnika, od toga 168.184 Hrvata (41,58 %), 55.365 Slovenaca (13,69 %), 147.418 Talijana (36,46 %).
Po drugim izvorima, sredinom 19. stoljeća u Istri je bilo 55 % Hrvata, 35 % Talijana i 9 % Slovenaca, te 1 % drugih narodnosti.
Autor knjige ” Krik iz fojbe” Talijan rođen u Savianu (Napulj) 1928.g, Giacomo Scotti, bez sumnje je bio izraziti komunist.
Zanimljivo je kako autor opisuje i navodi svjedočenja o onom vremenu kad su se na strani boraca protiv nijemaca nalazili i hrvatski i talijanski partizani. Talijanske su partizane uglavnom regrutirali pripadnici talijanskog KP-a. Već tada u vrijeme, nakon kapitulacije Italije, u rujnu 1943, došlo je do razmimoilaženja između talijanskih antifašista tj. komunista i hrvatskih organiziranih snaga nad kojima su uspostavili kontrolu komunisti iz Istre odnosno oni koji su bili delegirani od strane KPH iz unutrašnjosti. Već je tada došlo do nesuglasica oko pripadnosti Istre Italiji ili Jugoslaviji nakon završetka rata.
” Jedan od glavnih predstavnika u Puli, Giacomo Urbinz, u svojim je memoarima ostavio zapisano – a upravo to citira Flego – da je 11.rujna 1943. u ulici Giovia razgovarao s drugovima iz Rovinja, Pinom Budicinom i Aldm Rismondom, koji su došli u Pulu kako bi se informirali o posljednjim događajima i kako b se s njim savjetovali.
Na povijesnom pazinskom skupu od 25. i 26. rujna 1943. kao predstavnik ZAVNOH-a tj. središnje partizanske vlasti bio je nazočan i predlagao zaključke odvjetnik Jakov Blažević. Blažević se je navodno zalagao za nacionalističku liniju antifašizma. Za tu liniju su bili i drugi predstavnici KPH, Ivan Matika, Ante Cerovac i Božo Kalčić.
Eto, to je dovoljno za zaključak kako su se u sukobu dviju suprotstavljanih ideologija, komunizma i nacionalizma, hrvatski komunisti priklonili hrvatskom i jugoslavenskom nacionalizmu, a talijanski pak talijanskom. Talijanski komunisti su priželjkivali referendumu Istri o tome hoće li Istra pripasti Italiji ili Jugoslaviji odnosno priželjkivali su podjelu Istre na dio s većinskim talijanskim stanovništvom Italiji i dio s hrvatskom većinom Jugoslaviji.
Kako odgovoriti na pitanje koje je postavio Giacomo Scotti: “Kako objasniti da je među 200.000 – 300.000 izbjeglica bilo bar 50.000 Hrvata i Slovenaca?” G. Scotti nije odgovorio na to pitanje. Nije valjda da je za taj hrvatski egzodus izx Istre kriv hrvatski nacionalizam? Jugoslavenski nacionalizam bi se i mogao uvrstiti u krivce, ali za to bi trebalo istražiti arhive za davanje pouzdanog odgovora.
Odgovor je zapravo veoma jednostavan, a g. Scotti ga nije mogao dati jer bi s točnim odgovorom za egzodus Hrvata optužio komuniste (“antifašiste”) kojima je i sam pripadao.

Represija jugoslavenskog komunističkog režima prema Katoličkoj crkvi u Istri 1945.-1971.

KRUGOVAL DOMOVINA

Komentari

komentara