– Taj mač, taj mač – prošaputao je Damoklo – Zar ga ne vidiš?”


– Naravno da ga vidim – reče Dionizije – Ja ga gledam svakoga dana. On uvijek visi nad mojom glavom. Svakoga dana netko može prerezati tanku nit o kojoj visi. To može učiniti netko od mojih savjetnika tko se osilio, netko tko mi zavidi poput tebe, netko tko huška narod protiv mene. To može učiniti netko preplašen od kralja susjedne zemlje, koji bi se htio domoći mojega bogatstva i prijestolja. Ili bih ja sam mogao u nekomu času učiniti nešto nesmotreno, što izaziva pad i smrt. Ako želiš biti vladar, onda moraš prihvatiti i opasnosti, koje vrebaju jednog vladara. Jer svaka vlast i vladarstvo donose svoje kušnje i pogibli.
– Da, vidim… – reče Damoklo – Bio sam u zabludi misleći da je kraljevanje samo puko uživanje. Razumijem tek sada da ti imaš mnoge brige i mnoge obveze, osim što imaš bogatstvo i slavu. Ne bih želio ni časa dulje sjediti na tvojemu mjestu.
I tako se Damoklo vratio svojoj kući, sretan što nije Dionizije.”

(Edvard Munch’s ‘The Scream’)

 

Komentari

komentara