Trče li jugonostalgičarski predatori posljednji krug?

Kakva je samo histerična obrana bivših čelnika Udbe Josipa Perkovića i Zdravka Mustača uslijedila kada ih je Hrvatska morala izručiti njemačkome pravosuđu, ne treba posebno ni podsjećati.

Općenito se može kazati sljedeće: kad bi Hrvatska bila onakva kakvu u svojim komentarima žele i zagovaraju kolumnisti Jutarnjega lista, Novoga lista, dijelom i analitičari Večernjega lista te napose nekih elektroničkih platformi, bila bi to u pravome smislu potpuno balkanska žabokrečina i nekakav oblik panslavističko-velikosrpske provincije u kojoj bi tek procvalo načelo da se ne treba držati zakona kao pijan plota.

Kada je nekadašnji predsjednik RH Stjepan Mesić pred kamerama stranim novinarima dijelio najveće državne tajne, isti mediji nisu u tome vidjeli ni jedan razlog ne samo da ga napadnu ili kritiziraju, nego su ga čak i opravdavali iako su znali da čini teško kazneno djelu izdaje. Kada je svojedobni ministar unutarnjih poslova Tomislav Karamarko poveo istrage u rijetkim otvorenim slučajevima partizansko-komunističkih zločina, odnosno istrage koje su dovele do privođenja i suđenja Josipu Boljkovcu, ti su mediji počeli sa žestokim napadima na Karamarka , solidarizirali su se s Boljkovcem, a time i svrstali na stranu onih koji su počinili ratni zločin. Kada je istraga po tom pitanju zaprijetila i Josipu Manoliću, prvi je u njegovu zaštitu ustao tada aktualni hrvatski predsjednik Ivo Josipović rekavši da Manoliću treba oprostiti jer je sudjelovao u stvaranju hrvatske države.

Kakva je samo histerična obrana bivših čelnika Udbe Josipa Perkovića i Zdravka Mustača uslijedila kada ih je Hrvatska morala izručiti njemačkome pravosuđu, ne treba posebno ni podsjećati. I Dorh i mediji listom su tražili da se ne izruče njemačkome pravosuđu, navodili su imperativ da im sudi hrvatsko pravosuđe, što je bio običan paravan jer su znali da im hrvatsko pravosuđe nikada ne će suditi, odnosno da bi Dorh prije sudio hrvatskim žrtvama, nego partizansko-komunističkim ubojicama. Dakle ti su mediji listom stali na stranu udbaških ubojica i naredbodavaca, a protiv žrtava njihovih egzekucija i zločina.

Kada je nedavno preminuo jugoslavenski književnik Predrag Matvejević, odmah su neki saborski zastupnici u Hrvatskome saboru zatražili minutu šutnje u počast intelektualcu koji se nikako nije mogao pomiriti s raspadom Jugoslavije i koji je, napokon, pravomoćno osuđen kao klevetnik svojih kolega. Isto tako, svi ti mediji i političari nisu vidjeli skandal ni kada je bivši predsjednik Stjepan Mesić kupio dva stana nakon svoga predsjedničkoga mandata, bilo im je normalno i kad je otkriveno da njegov nasljednik Ivo Josipović predaje na tajnim susretima povjerljive spise srbijanskome veleposlaniku u RH.

Rezimirajući ovakve i slične nebrojene slučajeve, možemo se tek pitati može li Hrvatska uopće naprijed i u kakvu svijetlu budućnost ako ima toliko medija, političara i političkih stranaka koji ju guraju natrag i koji su tako otvoreno i tako drsko na strani korupcije, izdaje, pljačke, kriminala, ratnih zločina i ubojica hrvatskoga naroda, ukratko – koji su na strani zla. Odgovor će vas možda iznenaditi: Hrvatska može i ide naprijed pored takvih ne slučajnih opstrukcija. Koliko god mediji i dio političke forsirali i zagovarali zlo, ono ne će opstati sve vrijeme. Od zločinaca nikada u narodu ne će napraviti junake. I slučaj Hribar pokazuje kako su jugonostalgičarski predatori glasni, da laju, ali se zapravo koprcaju i trče jedan od svojih posljednjih krugova.

Izvor: Hrvatski tjednik

KRUGOVAL DOMOVINA

 

Komentari

komentara